Vesna Parun

‎" A smrt se onda smilila i poslala mi ususret - na jednoj staroj zagorskoj cesti kojom pješaćih tog rujna - stogodišnju beskućnicu Magdicu iz Luga Zabačkoga, da ju ispratim sretno do njezina zacrtanog kraja, pred Novu godinu, kada me blagoslovi i kaza mi brojeve 3, 5 i 8. Nakon tri ljeta, u petom mjesecu osamdesete godine prošloga stoljeća, poslala mi je, pedesetosmogodišnjoj, nekoga koga čekah u mašti cijeloga života, da mi prijateljski pruži ruku."
VESNA PARUN ( asinkroni odabir, 2009. )

VESNA PARUN

BALADA PREVARENOG CVIJEĆA

Upravo bijaše procvala kozja krv na nasipima.
Zašumjelo je zlatom meketavih stada
polje zeleno u zatišju.
Dječaci su se izuli da ne bi pogazili tratinčice.
Bila je topla nedjelja, kad lastavice iz modrina stižu.

Bijelu je mrežu razapeo pauk od kraja na kraj mirisavog borika.
Tko bi mislio na tugu neokrečenih soba
i na mrtvace!
Djeca nikako ne vjeruju da će zemlja progutati tijelo.

Na obzorju je crn dim. Kažu da vojska ide.
Čije su rumene njive, čiji su prozori na brijegu?
Zvone zvona široko, zvone u tratinčici,
u pogledima ljubičaste boje.
Zašto je pauk razapeo mrežu, a vojska ide?
Ah, pročitajte zvučnu bajku cvijeća, oblaci, braćo!
U otplavljenim snjegovima još se poznaju stope
srndaća
i šumor crnogorice slobodnim visinama vijori.
Kažu da zloduh plaši mjesečinu bliještećim reflektorom očiju.
Zašto ne pođu kući dječaci s nišanom od pređe?
Neka puste natrag ulovljene bumbare
i neka bježe, bježe.
Zloduh hoda po mjesečini. Dječaci razvezuju zmaja,
a vojska ide.

Stotinu malih čekića kuju zlatne tulipane.
Ništa ne sluti slijepa ličinka. Jedino dijete ima oči.
Nesretno dijete! Vidjet će oca obješena
o šljivu bijelu u dvorištu, njihovu šljivu.

Jučer je procvala kozja krv na nasipu.
a danas je bubnjarska vatra uništila cijelo proljeće.
Zvoni niz mirne proplanke, zvoni na uzbunu cvijeću.
Hitac je zbunio vjevericu. Srnuli su dječaci
u čamce vezane o obalu, ali nije ih pustila straža.
Uđite brzo u mravinjake, utrnite svijeću.

Skrivena torpeda poharala su ribolove. Ništa nije ostalo
na suncu. Samo nekoliko osušenih grobova
iznijelo je pepeo bezimen na vjetar. Mrtvaci
otrovaše dan. Što da uradi čovjek?

Rastvorila je oči od straha tratinčica, jer nije izuo čizme mitraljezac.
Jedno janje izgubilo je mlijeko i ostalo na cesti
zapanjeno;
neprijatelj-čovjek došao je u pohode golorukom cvijeću.

MATI ČOVJEKOVA

Bolje da si rodila zimu crnu, o mati moja, nego mene.
Da si rodila medvjeda u brlogu, zmiju na logu.
I da si poljubila kamen, bolje nego lice moje,
vimenom da me je dojila zvjerka, bolje bi bilo nego žena.

I da si porodila pticu, o mati moja, bila bi mati.
Bila bi sretna, krilom bi ogrijala pticu.
Da si porodila drvo, drvo bi oživjelo na proljeće,
procvala bi lipa, zazelenio šaš od pjesme tvoje.

Do nogu bi ti počivalo janje, da si mati janjetu.
Da tepaš i da plačeš, razumjelo bi tebe milo blašče.
Ovako sam stojiš i sama dijeliš muk svoj s grobovima,
gorko je čovjek biti, dok nož se s čovjekom brati.

KONJANIK

Teško promiču ceste, noć je trudna.
Noć je vatra i srebro pojasa tvoga.
Brda se crna ziblju, goveda budna,
raste šuma ko sudbina nijema i stroga.
Tamo je zapad, žut, ti ideš zanesen;
nespokojno te neko krilo zove.
Kamenita je zemlja, put rastresen.
Reci mi, zašto voliš neba i galebove?

S tvrđava u daljini pjesma zatočena
rasipa mrku žeđ, nepresušnu i nježnu.
O krvi tamna u pijesku, krvi iz ljubljenih zjena,
krvi za nemir, za rzaj, za golu i surovu čežnju.
Kako si beskrajno pun nerečenih iskara riječi
moj zdenče sjenoviti, sunčana dušo visina!
Srce se javlja zvučno i kao bezdan ječi,
u njemu mekano šušte pitoma njedra dolina.

Ti ne znaš što goni svirača i ludu zvjerku buru.
Tko će ikada čuti lađare izgubljene!
Možda su pristali vjetrom uz neku obalu suru,
gdje davne vode stenju, tišinom obrubljene.
Noć je, oblaci plove, svadbeni san gazele,
vječiti blagdan lovorovih grana.
Život je bujno sedlo, mjesečina vrana;
ti si joj dao svoje stope nevesele.

SAN

Usnih noćas: konjanika dva
sjahaše u mrkim kacigama.
U mraku ržu konji osedlani
i oružje vidim kako sja
ubojnim sjajem povrh griva tamnih.

Zadrhtah. Dragi moj je sanjiv, rekoh.
Daleko je još zimska gora plava,
ne gasnu još ni zvijezde za planinom.
Pustite dragog moga neka spava
obasjan rosnom, zlatnom mjesečinom.

Ja slušah dugo. Sa zamrlih njiva
jedna se ptica ozva, zanesena,
i mrmor bješe prošao kroz šumu.
A dragi moj kraj mene tiho sniva
i mirno je na starinskome drumu.

Usnu i vjetar. Ne čuh više.
Samo noć je hodom nijeme vile
kroz ravnicu koracala pustu.
Pokrih dragog maramom od svile
i ovih ga u svoju kosu gustu.

TI KOJA IMAŠ NEVINIJE RUKE

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica,
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.

Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.

Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom će biti ponizne.

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalijevah
svojim suzama.

Ja ne dočekah najljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.

Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenim u crnoj šumi.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice, dok na njega budu
silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu.

DOM NA CESTI

Ležah u prašini kraj ceste.
Niti vidjeh njegovo lice
niti on vidje lice moje.

Zvijezde sišle su, i zrak bijaše plav.
Niti vidjeh njegove ruke
niti on vidje ruke moje.

Istok postade ko limun zelen.
Zbog ptice jedne otvorih oči.

Tada doznah koga sam ljubila
čitav život.
Tada on dozna kome je ruke
grlio uboge.

I uze čovjek zavežljaj, i krenu
plačući u svoj dom.
A dom je njegov prašina na cesti
kao i moj dom.

USNULI MLADIĆ

Prostrt na žalu sjenovitog zatona
leži kao ograđeni vinograd
usamljen i valovima okrenut.
Njegovo lice ljupko je i ozbiljno.
Ne znam je li ljepša grana šipkova
puna cvrkuta ptičjeg, ili pregib
njegova pojasa, gipkiji od guštera.

Slušam tutanj niske grmljavine
koja se izvija s mora, sve to bliže.
I skrivena u lišću stare agave
motrim kako grlo mladića postaje galeb
i odlijeće put sunca, klikćući sjetno
u žutim oblacima. A iz bronce
njegova raskošnog trbuha diže se mrko
cvjetna vrlet, na kojoj se odmaraju
prekrasne vile i kraljice iz bajkâ.

Šušti žalo i more je posivjelo.
Zlatne sjenke zasjeniše vinograd.
Stubovi oblaka penju se u daljini.
Munje dotiču šumovitu uvalu.

Udišem miris ljeta u nasadima
i puštam se da me opaja nagost bilja.
Zatim gledam svoje blistave ruke
i bedra pjenom morskom pozlaćena
iz kojih teče ulje maslinika.
I vraćajući mirne oči k njemu
koji spava, uronjen u huku
spore oluje, prastar kao agava,
mislim puna rasijane žudnje
koliko bijelih ptica raskriljenih
dršće u modrim gudurama oblačnim
tog tijela, koje tišinom zbunjuje
šumor mora i samoću trava.

OTVORENA VRATA

I ptice, kad u jesen napuštaju
svoje močvare, prošapću zbogom
pognutim i nijemim trskama
s kojih iščezava odsjaj ljeta.
I drvo se s drvetom rastaje
u tjeskobi i u nujnosti
naslonivši grane odsutne
jedno na drugo i slušajući rijeku.

A on je otvorio vrata kolibe,
pogledao nebo i otišao,
ostavivši upaljenu svjetiljku
kraj nepomičnih knjiga, i tišinu
zamućenu lelujanjem sjenka.

O noći, pretvori ga u crni kamen
na raskršću ispod oštre planine
s koje se urlik vukova spušta do mora.
Neka pokraj njega napada lišće
sakrivajući svojim šuštanjem
njegovu neveselu usamljenost.
I mjesec neka ga zaobiđe
ne zlateći njegove rubove
svjetlošću kojom smiruje doline.

Pretvori, o noći, njegovo srce u cvijet
na visokim bregovima nehaja,
gdje više ne dopiru moje suze
pomiješane sa slanošću algi.

Pretvori ga u hladno ostrvo
surovih i neprijaznih obala
na koje nikada neće sletjeti
ni roda ni srebrni ždral.
Vihori sa sjevera i juga
neka uznemiruju njegove rtove
okružene humkom talasa.
I posvuda uokolo njega
neka se prostre tuga mora
i očaj i vječna zamišljenost.

Ja ću tada zatvoriti vrata
i pogasiti umornu svjetiljku.
A noć će biti veoma blaga
i neće se ničega sjećati.

On će biti nestvaran. Daljina
pružit će se između njega i mene
kao dobra prijateljska ruka
koja zaklanja pustoš svijeta.

DJEVIČANSTVO

Taj topot i taj dim što dolaze sve bliže
ući će u tvoj vrt, rastvoriti usnula vrata.
Sama si u kući. Što ćeš mu reći, djevojko,
nepoznatom čovjeku koji želi umrijeti
na tvojim nagim rukama, što ćeš mu reći?

Sama si u praznoj napuštenoj kući
koju grli paprat. Nebo s tvoga prozora
jednako je uvijek, blago i daleko.
Cestama umorni konjanici idu.

A netko želi da umre na tvojim tihim rukama
koje nitko nije uspavao u ponoćima.
Netko žudi noćas da grli, umirući,
tvoj tanki struk i netaknutu kosu.

Pogledaj na cestu, pogledaj niz vodu, niz široku večer:
netko te je kradom sa obale zvao.
Spusti niz ramena pletenice. Potrči
otkrivena srca; ne boj se što drhtiš.
Potrči! Potrči! Ne pitaj tko jeca,
ni tko u mraku prati tvoje korake.

Već su grobari odnijeli iz razvaljene kuće
svjetlucave koralje i zlatne kanarince.
Priče su se u tišini razišle.

Ne plači: to je ljubav. Kreni kroz bespuće.
Umjesto naušnica nosit ćeš uteg bola,
djevojko, ako si život izabrala!

SONET O SREĆI

Uvijek si negdje u njenoj blizini
i sve ti šapću oči prolaznika
putove njene, i sve ti se čini
da ti je znana sa starinskih slika

iz albuma, iz kog se sretno lice
nevjeste mlade čednim čarom smješka.
Ti gledaš kako rijeka porodice
kroz klance srlja, a čela viteška

stoje na pragu doma uznosita.
I čekaš, najzad uspokojen, čist
da prhne roda s krova, zvekne zdenac.

Al nek se žutim albumom proskita
ruka još malo - spaziš prazan list
pa kovčeg, i na njemu srebren vijenac.

BAKLJA

Sve što je moje u zemaljskog glazbi,
nemir drveća, teški sklad ravnice,
tišina koja o čelo se razbi
i šumna svjetlost zvijezde izdajnice,

sve što se valom moje noći hrani
i budnoj mi o kamen krvi tuče,
o prag je neki udaralo davni
glasom mora, pjesmom što jauče.

I kad sav nataloženi jad
ko baklja šikne uvis, naglog milja
prostruji topla nit; moj duh se sjeti

ganuća ljubavi. Bezutješno tad
prepoznam, puna božanskog smilja,
jutarnju pticu što mi snom proleti.

BILA SAM DJEČAK

U mjesečinu me je skrila
večer, utrnuvši svijeće.
Svu noć sam zamišljena snila
u modroj šumi kroz drveće.

Bila sam zrno rumena grožđa
u zubima sred poljubaca,
lisica utekla iz gvožđa,
dječak što praćkom poklike baca.

I ujed pjesme nasred čela
šarena mačka u košari igre.
što nisam bila, što nisam smjela,
zrcalo ribe u zjenici vidre!

TIJELO I PROLJEĆE

Prolistaj, moja jabuko, došlo je sunce na vrata.
Potajno raste potok i vjetar šumi iz daljine.
Toplo cvrkuće podne, dani su krcati zlata,
razmakni bolne zavjese da gledam u modrine.

Oživi šaptom ploda, tiha družice moja,
promijenit ću se s tobom za tvoje oči, zdenče!
Da mi je kamen uzglavlje, a srce pehar boja,
mekan ležaj cvijeća, gdje zvona ludo brenče.

Daj mi od tvoje vječne pjesme, svijete, stvori me šumom.
Daj da mi duša prolista, u snu da zazeleni.
Promijenit ću se s prvim koji noćas prođe ovim drumom.
Proljeće ide, slušaj: o majko, grudi mi razodjeni!

KAS OPSJEDNUTIH

Predugo ovaj život traje
a da nije ni započeo.
Izvedoše ergelu iz staje,
na konja drvenog svak je sjeo.

To zalet bijaše na dûgu
suncokosu, na maglen klas.
Jedan kraj drugog, gle, u krugu
ukletu jezdimo. Sustaje kas

gizdavih životinja. Uzde se
kidaju. A jahači čude se
ne videć plahoj hitnji svrhu.

Stao si, blijed. Glavinjaš. Dokle?
I već ti netko vranca ote.
Sebe osedlaš. I nastaviš trku.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License