Sinoc Kroz Mrak

SINOĆ, KROZ MRAK

Kroz mrak je sinoć bolesna seta bludila
i u duši mi zima zastudila;
sinoć se prvi put nisam prekrstio,
sinoć sam primio na sebe kletvu tuđu
i tuđa me je žena prvi put poljubila.

Juče smo se, u podne, ispred oltara sreli;
od istoga smo Boga isto prosili
i žrtve smo iste prinosili
(al Ono nismo hteli, nismo hteli!…).
Ljudi su žito kosili,
i nizali se zreli snopovi;
potok je nadu i mladost i sreću hukao;
a na grudima našim bolesna je seta klecala.
Ona je, tuđa žena, očajnički jecala,
ja sam pokajnički jaukao,
ko umrloga Boga crni popovi
u podnevnom, prividnom, svetlom zraku…

I sastali smo se u mraku,
gde je sinoć bolesna seta bludila,
i ona me, tuđa žena, prvi put poljubila.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License