Radost Smeha

Radost smeha

Radost nas rađanja novih svetova misli
ispuni na stazi grmlja i golih hridi;
i nebo se primiče očima duše
što nehotice u zraku Božanstva vidi,
iz vrelog života klijajući.
Ne svesno poći u reione tajnih pregnuća,
pa da se most za sobom spali,
već osetiti, noću, da ti se šire pluća,
i da te tiho nose nekud vali,
i ne pitati nikad nikog za kraj staze.
Dizati suncu na celov obraze
i ne biti više pokolenje bola.
Siti smo svega: boga, i slave, i simbola!
I radost kad sine
sa nedogledne azurne visine,
ponesi dušu ne misleći ništa
na večna, i svetla i tajna izvorišta
sreće, radosti, smeha.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License