Nikola Sop

Sanjači

I

Htio bih čuti tih riječi nutrinu,
zvuk za koji slova još nisu znana,
naličje, što je praznina, i okrenuto,
praznini koja je svim ljudima strana.
Kakav je za tišinu, kakav znak.

Leži li na praznoj bjelini nezapisivo.
Il' trzaj stvari je to u kasni mrak,
u kutu, kad ormar stari zapuckara
i stvarnost prava u zrcalu se stvara,
jer stvari sve što naokolo stoje,
vidjev se u zrcalu osjete da postoje.

Dajte mi riječ, s nutrinom što je izvučena
na svjetlo dana.
Ne tu, što je oblikom znanim prevučena,
ne tu tu što se sastoji od slova.

O, gdje je riječ, što katkad doleti iz snova,
na usnama spavača što katkad zabulazni,
to buncanje mutno, to nedorečeno.

Taj glas, što raspuknuv se na površini zbilje,
vrati se natrag u beznadno, u sneno.

VI

Snovito sanjač doluta do svojih vrata,
Kucanjem tananim sebe buncano zove.
Disanjem u prozore zamagli dan.

I okna prepliće i šara u snove.

Sebi zemaljskom došaptava sneno:
De mi otvori, to je moj zemaljski stan.
Slutim, na dovratku mi još ime bezimeno.
Iziđi, ja zemaljski, iziđi obučeno,
da vidim kakav si, po čemu si mi znan.

VIII

Zalutali sanjač hoda nijemo.
Ulicom bunovno bunca u prozore.

U prozore magleno on dahom zove.
I spotiče se u lebdenju, u lijetu.

Dušo od sna zemaljskog,
uputi me, povedi me prečacem u snove.

Htio bih u snove da se vratim.

Uzalud kucanje na vratima mi svim.
Zavičajem idem, a krajem nepoznatim.
Gluhonijem pohod moj na ovom svijetu.

Gdje ću da snim.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License