Nikola Milicevic

Želja

Želio sam te danima, želio godinama
i želja je bivala sve veća, a nada sve manja
i umirao sam pomalo od želje i beznađa
i umro sam sasvim i više me nema,
a želja je moja uvijek živa ostala
i bez mene živi, u zraku izgubljena.

Madrigal

Premda smo se sreli u nezgodno vrijeme,
u nezgodno vrijeme, na izmaku ljeta,
ipak, cijela jesen bila je još pred nama,
i tu cijelu jesen malo smo se voljeli.
Zajedno smo na put ispraćali selice,
vlagu prve magle dočekali zajedno.
Obišli smo parkove i sve klupe u njima,
a na jednoj maloj, zabačenoj livadi
disali smo miris zakašnjele kosidbe.
I svake smo večeri mogli primijetiti
kako su krošnje sve više prozirne
kako nas mjesec sve lakše uhodi.
Jer list je za listom polagano padao:
jedan po jedan s otežalih grana,
jedan po jedan i s naše ljubavi.
A kada je napokon sve ogoljelo,
zima je došla i snijeg je zameo,
snijeg je zameo parkove i klupe,
parkove i klupe i ubogu livadu.
I sve je postalo beskrajno bijelo,
beskrajno bijelo i beskrajno hladno.

Val

Iznad nas prolijeću brzokrile lastavice,
lete pravo i ne skreću krilima.
Bistro je ptičje oko, sigurno osjećaju
dolazak oluje negdje iz daljine.
Mi plovimo na valu i val nas nekud nosi,
a ruke su nemoćne nad tamnim bezdanima.
Nad nama je otvoreno nemilosno nebo, i
spod njega prolijeću i bježe lastavice.
A nama nema bijega. Val nas nosi… nosi…

Modra elegija

Postojala si, živo i modro, trenutak. I nestala si.
I ništa od sebe nisi ostavila. Ni dah u zraku.
Ni miris u lišću. Ni oblik svoj u vjetru.
Ništa. Tvoj trzaj je bio brz i odlučan.
A ja evo mučim sva čula, da oživim
onaj uzavreli čas. Onaj oštri bljesak
tvoje prisutnosti. Gledam more i nebo
i tražim boju tvojih zjenica. Slušam lahor
(s juga dolazi) i lovim u njemu
val tvoga glasa. Pipam vrške svojih prstiju,
nije li možda, bar malo, na njima ostalo
leda od tvoje vatre, pepela tvoje ljubavi?
Tražim dušu tvoju u duši tišine,
krv tvoju u svojoj krvi, prisutnost tvoju
u svojoj odsutnosti. Ali ništa. I nigdje.
I sjećanje je bilo nemoćno pred tvojim
modrim letom. Ni ono nije moglo
zadržati ništa od tvoje plahe pojave,
od tvog toplog plavetnila.
I more šumi modro. A tebe nema.
I dan šumori modrinom daljine i neba.
I vedro je. I toplo. A mene nema. I
ne znam gdje si, ni gdje sam. Nitko te
više ne pozna. I nema te nigdje.
Ni na nebu. Ni u moru. Ni u ovoj
modroj elegiji, koja te uzalud traži.

Tražim

Tražim pjesmu u riječi i dan u čovjeku,
tišinu laganu i modru.
Reci mi, gdje pitome i jasne vode teku?
Gdje je ptica što pjeva na svom odru?

Tražim hlada, a sunce me peče
i ginem od svjetlosti i iskara.
Zna li netko gdje su krila koja donose veče,
ljubav što u ledu izgara?

Tražim drvored u kojem nitko ne šeta,
grad u kom se ne govori ni molim ni hvala.
Tražim malo ludosti na kraju svijeta,
jer mi je pamet dodijala.

Da zaspimo u dolini

Pada meko lišće i bjeličasta magla
treperi u drvoredu.
Blagi san kroz grane prolazi
i samilosnim prstima dodiruje
zaostale sjene.
Kuda smo to pošli
kroz ovo nijemo umiranje?
Kuda smo pošli i gdje ćemo stići,
kad sjena teških nebesa leži na nama,
a puti su dugi i tvrdi
i nigdje im kraja?
Da izađemo na veliki brijeg tišine
i da umremo za ljubav,
za to jedino dobro?
Da zaspimo u dolini među
spokojnim gorama,
da zaboravu predamo
opustošeno srce?
Ali kuda ćemo kada nam čas buđenja
rastvori oči?

Postojala si, zivo i modro, trenutak. I nestala si.

I nista od sebe nisi ostavila. Ni dah u zraku.

Ni miris u liscu. Ni oblik svoj u vjetru.

Nista. Tvoj trzaj je bio brz i odlucan.

A ja evo mucim sva cula, da ozivim

ovaj uzavreli cas. Onaj ostri bljesak

tvoje prisutnosti. Gledam more i nebo

i trazim boju tvojih zjenica. Slusam lahor

(s juga dolazi) i lovim u njemu

val tvoga glasa. Pipam vrske svojih prstiju,

nije li mozda, bar malo, na njima ostalo

leda od tvoje vatre, pepela tvoje ljubavi?

Trazim dusu tvoju u dusi tisine,

krv tvoju u svojoj krvi, prisutnost tvoju

u svojoj odsutnosti. Ali nista. I nigdje.

I sjecanje je nemocno pred tvojim

modrim letom. Ni ono nije moglo

zadrzati nista od tvoje plahe pojave,

od tvog toplog plavetnila.

I more sumi modro. A tebe nema.

I dan sumori modrinom daljine i neba.

I vedro je. I toplo. A mene nema. I

ne znam gdje si, ni gdje sam. Nitko te

vise ne pozna. I nema te nigdje.

Ni na nebu. Ni u moru. Ni u ovoj

modroj elegiji, koja te uzalud trazi.

Modra elegija - 1960.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License