Ljubica Ivosevic Dimitrova

TRAGEDIJA ŽENE GEORGIJA DIMITROVA – Karlo Štajner
Prije nego sam otputovao iz Berlina u Sovjetski Savez, sastao sam se 11. rujna 1932. sa članom Izvršnog komiteta Komunističke internacionale Georgijem Dimitrovom i članom Politbiroa KPNJ Johanom Scheerom. Dimitrov me je na rastanku zamolio da njegovoj ženi Ljubi Ivošević, koja je živjela u Moskvi, predam mali paketić. Toga trenutka nije znao gdje ona stanuje. Mislio je da će me drugarica Lorenz, rukovodilac inozemnog odjela Crvene pomoći MOPR povezati s Milicom (bilo je to partijsko ime njegove žene).
Odmah po dolasku u Moskvu potražio sam drugaricu Lorenz i upitao je za Miličinu adresu. Začuđeno, sumnjičavo me pogledala.
—Zašto trebate Milicu?
—Imam paketić za nju.
—Kakav paketić?.
—Sitnice.
To ispitivanje trajalo je još petnaest minuta. Postavši nestrpljiv, rekao sam da se čudim što jedna tako jednostavna stvar može biti toliko komplicirana. Napokon mi je obećala da će pogledati gdje bih mogao naći Milicu. Časak je razmišljala, a onda reče da bi ipak bilo bolje da paketić ostavim kod nje i da će ga ona uručiti. Međutim, zahtijevao sam i dalje uporno da osobno razgovaram s Milicom.
—Dobro, za nekoliko ću vas dana povezati s Milicom.
Prošlo.je nekoliko dana, nitko se nije javljao. Paketić je još ležao u
mome kovčegu. Jednom sam prilikom upitao predstavnika KPJ u Kominterni, Grgura Vujovića, da li pozna drugaricu Milicu.
—Naravno da je poznam, ta ona je Jugoslavenka.
Vujović je obećao da će me još istog dana obavijestiti.
Dva dana kasnije upoznao sam u njegovoj sobi u hotelu »Lux« Milicu. Preda mnom je stajala žena tridesetih godina, visoka rasta, tamne kose i velikih smeđih očiju. Simpatičan smiješak otkrivao je niz lijepih zuba. Paketić koji sam joj predao nije je baš zanimao.
—Zašto mi to šalje? — upita.
Željela je znati kad će Dimitrov doći u Moskvu. Nisam joj znao odgovoriti.
Utroje smo odlučili otići na večeru u obližnji restoran »Aragvi«. Sjedili smo sve do zatvaranja i uživali u izvrsnom gruzijskom vinu i šašliku, gruzijskom jelu od više vrsta mesa koje se na dugim metalnim ražnjevima peklo na vatri. Imali smo dovoljno vremena da razgovaramo o Berlinu, Njemačkoj i tamošnjoj političkoj situaciji. Moji sugovornici bili su uvjereni da će Njemačka već sljedećih mjeseci postati sovjetska republika. Kad sam izrazio svoje sumnje i ukazao na opasnost od fašizma, oboje su se razljutili. Za njih sam bio pesimist, iako sam još prije nekoliko dana bio u Njemačkoj, gdje sam se vlastitim očima mogao u sve uvjeriti.
Milicu sam sreo još dva-tri puta.
U Ulici Pluščiha, u blizini Trga Smolenski, stanovala je jedna Austrijanka. Richard Schiiller, funkcionar austrijske partije koji je već nekoliko godina živio u Moskvi, uveo me u kuću te porodice. Prostrani stan od 3—4 sobe bio je tada za ruske prilike neobičan. »Mora da se ovdje nešto prikriva« — rekoh sebi.
Za doček Nove godine (1933) okupilo se kod nje nekoliko stranaca, uglavnom Austrijanaca i Nijemaca koji su živjeli u Moskvi. I ja sam bio pozvan. Među gostima su na moje veliko iznenađenje bili Đuro Cvijić i Milica.
Bogata trpeza, razna vina i votka bili su dokaz da se u ovoj kući nije znalo za bijedu koja je tih godina harala Rusijom, kad je komadić bijela kruha bio prava rijetkost. Domaćica je očito pripadala privilegiranima koji nisu stajali u repovima za namirnice kako bi se dočepali bar kilograma krumpira. Iz razgovora sam doznao da je muž domaćice Rus, trgovački delegat Sovjetskog Saveza u Njemačkoj. Odmah mi je bilo jasno otkud ovo blagostanje.
Za vrijeme večere razgovarali smo o mnogo čemu, naravno, i o političkoj situaciji u Njemačkoj. Većina je bila uvjerena da će se budući predsjednik Sovjetske Republike Njemačke zvati Ernst Thalmann. Samo je nekoliko izrazilo sumnju da bi i Hitler mogao doći na vlast. Oko pet sati ujutro ustali smo da još jednom nazdravimo Sovjetskoj Republici Njemačkoj.
Na povratku kući veći dio puta hodao sam uz Milicu koja je malo više popila. Neprestano smo razgovarali o tome da li je Georgi Dimitrov dovoljno siguran od njemačke policije. Stereotipno sam odgovarao da ‘ za njega nema nikakve opasnosti.
Svatko zna stoje onda uslijedilo. Trideset prvog siječnja 1933. Hitler je postao državni kancelar. Nakon Hitlerova dolaska na vlast, Milica je bila uznemirena. Uvijek me iznova pitala da li joj je muž doista na sigurnome. Umirivao sam je govoreći da su Dimitrov i ostali partijski funkcionari smješteni po stanovima koje policija ne može otkriti, iako baš i nisam bio u to uvjeren.
Od fašističke se vlade nije moglo očekivati ništa dobro. Vijest da u Berlinu gori Reichstag sve nas je zaprepastila.
Teško je i zamisliti kako je vijest o hapšenju Dimitrova i drugova djelovala na Milicu. Kasno uvečer zazvonio je telefon. Kad sam podigao slušalicu, nisam odmah prepoznao glas. Milica je najprije govorila ruski, a zatim srpskohrvatski, divlje me napadajući da sam običan lažljivac, kao i drugi koji su je uvjeravali da je Georgi siguran od policije, a, eto, uhapsili su ga samo nekoliko tjedana nakon Hitlerova dolaska na vlast. Pokušao sam je umiriti, no ona se još više uzbudila. Kada sam joj obećao da ću se sutra potanje raspitati kod odgovornih osoba, malo se umirila. Na žalost, ništa nisam uspio doznati jer nitko nije znao više od onog što je pisalo u novinama.
Sljedećih sam se dana skrivao pred Milicom. Znao sam da je posjetila
nekoliko funkcionara Izvršnog komiteta Kominterne, Manuilskog, Knorina i druge, i daje digla veliku galamu. Taj njezin pokušaj da nešto pobliže dozna o svome mužu završio je tako da je Milica, koju je dotad primao svaki funkcionar te značajne ustanove, odjednom posvuda nailazila na zatvorena vrata.
Zajedno s lajpciškim procesom protiv »palikuća« počela je i Miličina tragedija. Kao poludjela jurila je Moskvom zamjerajući nemarnost svima s kojima je razgovarala. Čak je i prijatelje teško psovala.
Više dana ništa nisam čuo o Milici, što me je veselilo, jer sam bio uvjeren da se smirila. Onda sam jeuKOg dana susreo Vladimira Čopića i, naravno, započeo razgovor o paležu Reichstaga. Upitao sam ga ¿2 !i je posljednjih dana, možda, vidio Milicu. Odmahnuvši rukom, rekao je:
—Milica je poludjela.
Na moje pitanje gdje se nalazi, odgovorio je:
—U bolnici.
Danima sam uzajud pokušavao doznati u kojoj se bolnici nalazi Milica. Napokon mi je netko rekao da je u lječilištu za živčane bolesti u blizini Trga Taganskaja u istočnom predjelu Moskve. Kad sam je sa još dva Jugoslavena htio posjetiti, rečeno nam je da takvo ime ne postoji na popisu pacijenata. Još smo se jednom informirali u kojoj se bolnici nalazi i ponovo su nam rekli ime iste klinike. Tada smo se uputili ravno direktoru koji nas je, čuvši ime pacijentice, pogledao sumnjičavo. Legitimirali smo se. Izraz njegova lica odjednom se promijenio, postao je ljubazniji. Ponudio nam je da sjednemo. U razgovoru nam je rekao da možemo biti bez brige, jer da se Milica osjeća već mnogo bolje, te da se nada da će za 2—3 tjedna biti otpuštena iz bolnice. Odgovarao nas je od posjeta, jer bi se mogla uzbuditi i ponovo dobiti napad. Naše uporno zahtijevanje da nam dopusti vidjeti Milicu oštro je odbio, postao je čak i grub. Ustao je i time je razgovor bio završen. Kasnija telefonska raspitivanja ostala su bezuspješna.
Lajpciški proces je završen. Kako je poznato, Bugari su oslobođeni svake krivnje.
Požurili smo u bolnicu da Milici prenesemo tu radosnu vijest. Tamo nam je jedan namještenik lakonski rekao:
—Pacijentica Ljuba Ivošević je umrla.
Nismo nikad doznali gdje je pokopana.

NAPRED!
Ćutite, ćutite - ne kunite svet! -

Je 1’ vam sudba grozna; je l’ vam život klet;

Dal’ vam slaba čeda, gola, gladna mru;

Da 1’ vam silni prava čovečanska tru? –
Ne kunite svet:

Smelo glavu gore, u borbu napred!

Vojska vam je mala; sloga spaja nas –
Amo, braćo mila, kucnuo je čas!

Vođa nam je Pravda a Istina s njom,

Sloboda je meta - hajdmo cilju tom! –
Ne kunimo svet!

Smelo glavu gore, u borbu - napred!

Beograd 9.II 1902. god.

„Radničke novine" br. 10 od 9.III 1902. godine, Beograd

NEĆE DUGO ČEKATI!
Zadrhtaše usne njene, u oku se suza javi;

Gorak osmeh sledio je, te usnice - koral pravi! –
Ja je gledah, dugo, dugo,… reći ništa nisam smeo…
Da joj prazne nade redam; da je tešim? -

Nisam hteo!

Ona priđe meni bliže, za ruku me nemo uze:

Obasja joj rumen lice - prestadoše teći suze;

Laki uzdah ote joj se, zatim nekud pogled vinu
U tužnom joj, dotle, oku, jedna iskra nade sinu.

„0, kaži mi, mili, druže“ - šaputahu usne njene

-„Šta oseća onaj bednik, kom su nade sahranjene?!
„Čime li se teši onaj što celoga veka strada;

„Radi čega onaj živi, što se ničem već ne nada;

J dokle će čovečanstvo na ovakvom stupnju biti;

J dokle će gadni porok, sa vrlinom da se kiti;

J dokle će licemerstvo da širinom sveta vlada,

,A istina da robuje; u okov’ma da je pravda?!
Ja prevmuh listak knjige: Budućnost je ime njeno,

Vidim, tamo nešto piše, al’ je maglom obvijeno.

Kad nestane magle ove, odgovor ću njojzi dati –
Neće, neće čekat’ dugo: Maglu ćemo razagnati!

Beograd, 8. februar 1902. godine
„Radničke novine" br. 14

od 14. aprila 1902. godine, Beograd

NE VREĐAJTE RANE!
I ovo malo slobode hude Smeta vam!
Narodne ljude -Izdajicama roda zovete,

Podlo hulite, zamke pletete!

Savest vam kleta nije u redu,

Hteli bi veću narodnu bedu!

U lance s’ njim: Da nema spasa! –
Da nema prava, slobode, glasa!

Al, kad vam meso za tanad treba –
Šta mari narod što nema hleba?
Profita biće više i blaga –
Nije vam skupa narodna snaga.

Sedamdeset je hiljada palo
Za vaše blago!… Zar vam je malo?
I opet bura nova se sprema
Varvarstvu, žrtvama još kraja nema.

A kad vam narod račun potraži,

O! To vas vređa, da to vas draži!
Tiranske grudi mržnja nadima
Ne da vam mira na lovorima.

Dosta tirani! Rane su vruće!

Čaša je puna lirova, jada!…

O čuvajte se da ne prekipi
Jer ćete skupo platiti tada.

Ne vređajte nam krvave rane! –
Ne dirajte ih!… O svetli dane –
Sunca, Slobode, sreće i zraka!

Gde nema tame, gde nema mraka

Svanuće ti!__

-—-I tada, tada!!

Narod veruje, uzda se nada.

Svet muke, patnji postaće raj
Krvavom carstvu blizo je kraj.
„Radničke novine“ br. 240 od 11. novembra 1913. godine, Beograd

VIDELA SAM VAS!
-U kućicama bednim, ubogim, -
Gde zračak sreće nikad ne sija
Gde se detinjstva radost ne znade,
Gde sam se negde rodila i ja; -

Gde beda mladost rano ubija,

Brige crtaju brazde po licu,

Gde se bolesti gnezdo savija,

A smrt nevinu kosi dečicu.

  • Videla sam vas na plodnoj njivi –

Gde žurno drugom hranu spremate,
Slušala sam vam tužno jadanje –
Kako vi sami hleba nemate.

Videla sam vas na zidovima
Gordih dvorova, divnih palata;

U rudnicima tavnih svodova –
Kopajuć rude, srebra i zlata.

Videla sam vas umorne, setne,

Breme životaTkako nosite;

Tu vas nevolja u očaj baca,

Tu gordo bedi vi prkosite.

Vi se gušite u paklu bede!

Vi! Tvorci svega što ljudstvu treba! –
Zidovi sreće, kopači zlata!

Tvorci kulture, sejači hleba!

Videla sam vas! da divne slike!…

Pod zastavama slobode slavne! –
Lica vam tada ne behu tužna,
Umorne oči ne behu tavne!

Ruke za ruku sa gordim čelom.

Vi beste srećni, puni uzdanja!

Žedni života, radosti, zraka,

Žedni ljubavi, nauke, znanja!

Vi nastupaste, čisteći s puta
Sve što u stremu k’ slobodi smeta, -
A gromki zvuci vaših pesama
Horili su se širinom sveta!

Videla sam vas! Zdravo, junaci!

Neka vam snaga nikad ne klone!
Napred u borbu za svoja prava

-Vojska vam broji milione!

Sofija, 25. XI 1913. godine
„Radničke novine" br. 275 (dodatak) od 25. decembra 1913, godine, Beograd

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License