Janko Polic Kamov

Janko Polić Kamov

Biografija


IŠTIPANA HARTIJA
KNJIGA PRVA
KRST
Bijah dijete golcato i meko,
uzdrhtano kraj prozora,
na obali našeg mora,
gdje se ljube do dva svijeta,
gdje se vjere do dva diva
i cjelivu onom punom
atmos gdje se odaziva.
Ljubio sam šum ti divlje,
vjereniče strasni,
i sa njega lijetah s dušom
kroz kraj onaj krasni:
kroz vrleti, kroz šikarje,
gdje se bura vere. -
Bijah dijete na obali,
gdje se do dva diva ljube,
gdje se do dva svijeta vjere
u cjelovu, što bez mjere
sve od strasti pjenu baca,
bijelu kano mlijeko.
Uzdrhtano kraj prozora
bijah dijete golcato i meko…
Krstili me bijelim znojem,
što se iskri i bacaka,
u šumljavi, u lomljavi,
gdje se gubi riječ svaka,
tek će put da puti pljuska
ko sadička ljubav muška
zapjenjena, uzavrela,
i krvava, luda, gola,
poljupcima plamenijem,
poljupcima - bola.
Ja sam slušo krik u noći
vjerenika dvoje,
bijelom pjenom s jednog pljuska,
što se znoje.
Vrcale su kapi one,
kapale u lice,
šibale mi gordu glavu
pobješnjelo, nemilice,
i derale kožu blijedu
i srtale pored mozga -
u ogromnom svom jedu
pojile me dugo bijesno
polijećući obijesno,
vitlajući vlažne kose,
prodirući kroza halje -
Bješe da mi dušu nose
više, dublje, nekud dalje.
Ja sam kršten kapljam znoja
ljubavnika i sadika,
bez umira, bez pokoja,
u ponoćje divljeg krika -
ko krvavi cjelov skepse,
ko ideja skitalice,
ogladnjelog, jadnog lica,
umornijeh kosti,
proganjana nemilice,
bez sućuti, bez milosti,
bez korice suha kruha,
poispala, trula ruha,
išćerana s ljudskog društva
po nalogu redarnika.
Ja sam kršten kapljam znoja
ljubavnika i sadika,
bez umira, bez pokoja,
u ponoćje divljeg krika.

MRTVA DIJANA
Žalobno. Mrtvačka zvona. A sumrtvo oblačje blijedi
ko da je minula proljet - i drveće sijedi i sijedi.
Je l' smrt? Gle, trnula lišca i uvele, klonule sise…
O zbogom, koščata Dijano! i nikada, nikada više…
Kamo ti zapisci tvoji, a u njima prošasta sreća
sitnijeh noška i usna i oblastih, nervoznih pleća;
rasipna mirisom bludnim i s prozirnih, posteljnih čara
trzava kakono pogled nevino ljubavnog žara…
Žalobno. Mrtvačka zvona. O kako je misliti grko:
na tebi koliki sa mnom i rimu i zanos je srko!
Pijani, veseli druzi, o gled'te je: ovo je ona:
prate je popovske drolje i graktava, nesita zvona.
Nekada reskave gusle i ciganski akordi piana,
krvavi, štipljivi cjelov… O mrtva je, drugovi, Dijana.
Skinimo crvljivu dasku ko nekada skidasmo halje:
zadnji je pozdrav i cjelov, što Dijana na rastanku šalje.

PO KARNEVALU

I
Karneval je pobjego brzijem krokom
i odn'o i mladost i smijeh.
Beskonačni psalmi… hekatompska zduha…
i vjerujte: osto je - grijeh!
Na koljena, ženo, na koljena bijela,
na kojima drhtaše blud;
studena će ploča izgrditi meso,
a klečanje stišati grud.
O pogni se dublje, ugrbi se cijela
da osjetiš čemu je put,
pa kad će se trunit komadi života,
to korbač će kidat ih ljut…
Karneval je pobjego brzijem krokom
i odn'o i mladost i smijeh.
Beskonačni psalmi… hekatompska zduha…
i vjerujte: osto je - grijeh!

II
Naskito se Judejom buntovni prorok,
zanošljiv ko orlujski let,
a riječ mu talasaše gomile ljudske
i najposlije bilo mu - mrijet.
Pred ljubovcam onim divljokosim, crnim…
gdje trzaše majčina bol…
pred razdrtim ljudstvom od gladi i jada,
on stajaše krvav i gol.
Ispljuckana put je sad čovječja bila,
što miljaše zgnječena tud…
Ah - nekad je slobodna lijetala svijetom
i širila žarmiris svud.
Nebesa se zastrše maglama mutnim,
ukočiše aprilski zrak,
a dosada stisla nedogledno ljudstvo
i spustila mrtvi u mrak.

III
Uzbješnjeli mozak od prevratnih misli
i opor ko podivljo hat
što nije sve snovo!… Uspjenjene mase,
gdje polaze krvni u rat…
A s prezirnih usana je sijevnuo porug
na zakon i vjeru i red…
s rastvorenih priroda izbaca ralja
svoj plameni, lavinski jed…
Atmosferom drhtaju orkanski vjetri,
u svemirski, razorni dah,
a zgrada se ogromna - staklena čaša -
uznjihana drobi u prah…
Sad klonule oči i beskrvne usne
i mlohava staračka put
sve prima - i na riječ il spružene prste
ko psetance ide u - kut.

IV
Opustješe mehane, usnuše noći
i bezriječna prhnula strast
i mahniti zvuci sa nemirnih žica
i vulkanska pršteća strast.
Ej, pamtiš me, kćerko prelijepoga bluda,
kad srkasmo opojni mir,
Što plivaše kroz dim i razlito pivo,
kroz vascijeli bordelski pir?
A oči se sklapaju, klecaju uda…
Zar svemu je dospio kraj?
Kroz mamurluk, hropac i umornu miso
put vodi u - prorokov raj.
Karneval je pobjego brzijem krokom
i odn'o i mladost i smijeh…
Beskonačni psalmi… hekatompska zduha…
i vjerujte: osto je grijeh.

S GLADI
Mrtvo - tek cvrkuće ptica
il pućpuri tuka -
čovjeku nema ni glaska ni traga
i moja zapinje žica.
Gladan sam… to mi je znati
i ne znam toploga praga.
Moja se duša s đavolom brati
i smijehom pokriva jad.
I sve je sitno, majušno, glupo,
i pjesme ljuveni stih,
kad tijelo bujmi Veliki Glad,
i suho će grlo: žderao bih!
Na što mi pjesme prosute ludo
i topla krvca ljubavnog sna?
Suludo piljim pijanim okom
i pitam nebo: a čemu ja?!
Zapao tudi po srijedi ljudi,
što sudba goni pod jaram jedni
i ne znali nikad, koli su bijedni.
Jedna im sreća: rakija ljuta,
druga im sreća: debela žena,
a treća, treća: batina kruta -
pa kad si žena, budi bijena!
A tud se kadšto popo prošeta
sve s centom mesa
i jedva može da digne oči,
gdje dršću blijeda nebesa.
Tek šuštaj lišća, što život plače
i magla vječna
i mrtvež tupa,
a srce moje nemirno lupa,
skače i skače
i - plače…
Ja ljubim ljude makar su jadni
i samo zato, što su svi gladni,
i gladni kruha, vina i bluda
i krvi same
i misli veljih i umne hrane.
Oj, amo svi vi pod pero moje,
svi amo, ljudi što glad vas pati!
Gladan sam i ja, neka je znati,
ne vidim žene, ne vidim kruha,
blijedo je nebo, grla su suha…
Oj, amo svi vi pod moje pero,
pjevat ću ludo, dugo i ludo:
- Ždero bih, ždero!…
Na licu kostur tvrdo se boći
i leđa svijam k drvenom stolu
i ljubim usnam hartiju golu
i na nju pero stihove toči.
A đavo skače popreko mozga
i turka handžar u zdene ruke
i šapće: kolji, laži i ubi!
Dovraga muke,
svi su ti krivi,
ali ti - živi!!
I šapat ovaj bukti u crijevlju
i rokti basom ko prasad smradna.
(Prostite, ljudi, crijeva su gladna,
ne znaju ona za etiketu.)
…. A ipak… eto… nešto me plazi,
o toli nujna, dobra i slatka,
i dirka miso i đavla gazi
…. patnja je kratka…
Nešto se smješka kroz blijede boje
i kalni drum i zaspalo selo…
O to su one… utvare moje
i sve je glatko, čisto i bijelo.
A tu na čelu osjećam usne
i uhom mojim cilici bruje
i zrakom cijelim akordi struje…
Iz gladi crne rodi se dijete…
Kukavni svijete!
Kukavni ljudi, glupi i jadni,
Što ne bjeste - gladni!!!
I s usna onih čelo mi gori…
toplo je, vruće,
znojim se cio…
a ja bih pio
i tepam, klecam i lomim ruke…
Vani je mrtvo - cvrkuće ptica,
pućpure tuke -
i moja zapela žica…

XX. VIJEK
O, u kraj s dogmom, kad se mozak
u bolovima majke pati;
a kad izmilji ono živo,
na koljena gdje leži mati!
O, u kraj s dozom moralizma,
kud njegova će krenut noga:
U živoj puti živa miso
i cjelov na sve s ovkraj groba!

SUNCE
Kroz redove, gdje već meso gnjije
i gdje leže polomljene kosti,
gdje se patnja idiotski smije
i gdje jezik osušiše psosti,
On ide velik ko u priči Hrist!
I zaveslao krilom laganijem
pa valovlje se prosulo topline
i cjelov tislo na licima svijem,
gdje plam je gasno sreće i vedrine -
ko Betlehemom kerubina kor!
I danas je s rasipnijeh grudi
ko zlatnu da je razasuo kosu
i ono časkom… izmiljiše ljudi
ko da ih zemlja od ludosti prosu -
i dah je njegov - ko Jehovin dah!

POPIJEVKA
Sunce! Sunce! - Vij se, dijete
proljetnijeh ludovanja!
Zamirisa mlada zelen
rosuljinog cjelivanja.
I ne gleđi halje svoje:
reći ću ti: oprljano.
Nema blata, kad se ludi,
kad je srce razigrano.
Gle, prođoše svite kičme,
pocrnjele, mrke pesti…
O ne reci, kud ću mlađan
uz njihove bore sjesti?!
U podzemlju patnje svake
tu se radom ljudi more:
Nij' odvratno, kada život
i najcrnje piše bore!
I po ovoj, gle je, dijete,
nekada je cvijeće cvalo,
a onaj joj proždrije late,
kad je tako mirisalo…
A pa onud rđa hvata
sve što bješe smijeha, šala
i reko bi: nikad nije
onud zraka zadirala.
Ova zraka boga tvoga,
što ti ludost krvi draga
i zeleni cijelom ovom
obijesno se poigrava.
O varaš se, mladi cvijete
proljetnijeh, ljupkih doli:
Njegove smo svi ideje
djeca smijeha - djeca boli.
Pa kad ono vidiš ljudstvo
gdje se grdi, gdje se krivi,
čitaj miso boga svoga:
Sve je u tom: živi. Živi.

U HRAMU
U polutame sjeti,
u melankol'ji turobnijeh boja,
gdje misli Hristos sveti,
orgulje bruje hramom,
a ženska grla raskvašena s poja
po njemu srću samom!
O nema stvora toga,
što ženskih struna ne bi lizno zvuka
u hramu istog boga!
U nevinosti pjesni
i čistoj misli nebujmljenog struka
i draži tijesnih
voluptas hrpom pršti
i glas je njezin glas naivnih seka,
što asketizam mršti.
I onda, onda bude
da u tom glasu teče bludna rijeka
i šaptom zove ljude;
i nešto priča, tuži
o manastirskoj izmledjeloj svrsi,
što mozak kruži;
o razapetim kostim,
sa kojih k puti smrtni plaze srsi
u svim milostim…
i onda, onda dalje,
kad nema skvrne na ljudskome mesu
i sjaj medalje…
Elegijom to plače:
što nisam pošla na spavanje k bijesu,
u muške drače!!!

KAD KROČI SMRT…
Ogromna ko svjetlo sunca,
nijema kroka, šira, dublja,
ona stupa sa vrhunca.
I stupajem ljudstvo gazi,
svija, grči
i glusijem onim prstom
put si krči.
Pa kad treneš vjeđam crnim,
kad zjenica nešto žudi,
da po svijetu leti, ludi -
jedva smogneš trpku psovku
i mišjim se mozgom ganeš:
zapo sam u - mišolovku!
Šarali su svi preko nje
i bacali čarne boje
ko pjesnička topla rima
kad nam pjeva ljube svoje.
Svu ljepotu, čar i dragost,
lakokrilu, punu sreću:
sve su oni povezali
a u kožu magareću.
I vezahu crna slova
i skladahu riječi laži
i onud su ljudstvo slali
da si zadnje boštvo traži.
I kada već vjeđa pada
i prst je sve tiska niže
i kad zjena prestravljena
nervozasto kožu liže
u cjelovu bolne strasti,
s molitvama plamenijem
i kad duša strahom pita:
o spavam li ili bdijem? -
iza spalih onih vjeđa
umišljene redaš boje
i grkijem šaptom tepaš:
boštvo moje, boštvo moje…
A ono se gubi negdje
i izmiče brzim letom
ko ljubavna topla priča
kad zahiriš nerve sjetom.
I mrmoriš trpkom žuči:
kud li ono mladost svene…
i hvataš se njenih skuta
i pružaš joj usne zdene.
O zalud ti plamna miso
sa nemoćnim, spalim udom,
i zalud ti pljuckat prošlost
sa osamnim, crnim bludom!
Ona stupa krokom noći,
kad se gasnu nebni krijesi
i kad žali sveta duša,
što je nisu takli grijesi.
A nad ovom crnom sferom
svjetla lete u obijesti
i u letu čar ih ljudi
i ispija mrkost svijesti.
To je prštaj, prštaj strasti
- vragoljasto, toplo, tečno -
što će tresnut pjanim klikom:
Sve je krasno, sve je vječno!

U NOĆI
U golemoj tišini, gdje drijema zemska sapa,
a nevidna joj ruka lagacko oči sklapa -
u golemoj tišini, gdje zemska sapa drijema
i crnijom je sjetom na svaki upit nijema -
I bogzna kud je pošo vjerenik onaj žarki
i ljubav bješe u njeg ko cjelov muških varki.
O vratit će se, vratit i poljubac se vraća
i sve se zaboravlja i ljubav je sve kraća.
I misli se i mašta sve snenije i tiše
i tupo kroči starost i ne ljubi se više.

ZAPAD SUNCA
Ode.
Ko da se skliznu glatkoj po svili
lakijem kretom.
A tamo plamen sodomskih boja,
što liznu uvis, pa ko da planu
nečiji pogled - boštva i đavla.
Ode.
A oblak jedan ko svijetla siga
i drugi dalje ko rujni koral,
pa stado cijelo ovaca bijelih,
što plamen sažga vunu im meku.
…. I začas pa će nestati svjetla,
zanosa, što se u nebo baca:
nestat će čara sodomskih boja;
tek u svod noćni šuškat će usne:
ko li je ono ispio krvcu.
I trenuh okom, a tamo turnji
ko prsti neč'ji dugi i tanki
i misliš: to ih neznana ruka
u rog ispruži samome nebu!
A zemlja pišti s gladi i tmine
i plače ko da vjernik joj umrije
i crnim ruhom mota se cijela.
I njena tuga tihne sve dublje
pa s plača usne ko ludo dijete…

U MRTVOJ NOĆI
U mrtvoj noći, gdje misli zuje zrakom
plamisajuć - u noći -
na ledna stakla, što mraz ih štrapa bijeli
uperih svoje oči.
I gledam, gledam, a aveti tišine
zapodjele su kolo -
Tihano sve je ko mrtvo, vječno nebo,
bez oblačine, golo.
A oči blude i gleđu - dugo gleđu
u one slike crne
i motre usne, što utisnute šute,
sa kojih miso trne.
Ušesa kočim za jedan sami trzaj
i sve je nijemo…
O da sam dijete, tek klonuo bih glavom
pa tad - zadrijemo.
A glava bukti i poletava k zidu
da tresnem njome -
Svet, svet je prasak - a blagosloven gospod
u miru svome!

U NAGONU
Na papiru jad i užas, ispljuckano sve u grozi -
i kad jutro pjeva himnu i diže me sa kreveca,
čitam pjesme, vidim sebe u ispitoj, grkoj pozi
i prepasnu elegiju što u rimi bolno jeca.
O sablasna vasiono! Kad te gledam iza stakla,
gdje pomriješe tvoje luči i gdje nemaš jedne note,
čini mi se svake noći samrt da je mene takla
i da misli postadoše pustim plijenom od strahote.
Nešto prazna, bezoblična sa zidovlja ko da milji
škripom daski i raspadom oličenih, bijelih stijena
i škrgutom mraznim s kuta u oči mi tupo škilji,
a na patos gledam drhat ogromnijeh, nijemih sjena.
I čini se: vijek se mako, unatraške pošli puti,
gdje je avet jednog boga na lomače vukla miso
i po trulim ćelijama išibane gnjile puti
i s čovjeka jezuitski monstrum straha mozak siso.
U toj tmini sovuljastoj ko da lažni privid gaca
i sa sjena bezdušnijeh religije usne krive
i u gluhu atmosferu umišljene dogme baca:
- jablanovi strše uvis ko mesnate duše žive!
I tek crni noćna sapa i samoća luda strši,
u nagonu srćem amo, gdje Strahota misli kida
pa se rvem, pa se trzam i psovka mi s mozga prši
i sa usti pljuckaj pada na aveti mrtvih zida.
A iz kuta škrgut milji prepasnijeh sa usana -
tud grohotom samo srćem i očima piljim drsko. -
Jao onim Jablanima, kad ih lizne luč moždana
i kad bih s ovo misli Njega samog tresno, smrsko!

"CELESTE AIDA"
"Celeste Aida", ja sam te gledo,
slušo u svili razbludnih noći,
gdje akord dršće i sijevaju oči,
u bujici nota, u strasti duše,
gdje se sve ideje u bezdani ruše
i buni se krvca i mozak se kida -
Celeste Aida! Celeste Aida!
Prvi put drhtnuh i prozreh sudbu:
jedan je trillo bitak mi cijeli,
napeta žica nervozno, sitno
i po njoj strasti prstića bijeli'…
Život ko sanja - sanja ko zbilja,
zračne mi stope - miso po blatu,
bludeća duša razbita cilja,
ovijen morom o tankom vratu.
Evo vam plača, psovki i smijeha,
sve puno, jako ko zadnji trillo,
ko živo dijete bludnoga grijeha.
Ja lutam onud, kud glas se gubi
i usnam hvatam zamirne zvuke
ko smrtna duša, što život ljubi…
I kočim uho i širim ruke,
a ona blijedi i gasne s vida…
U kriku plačem i drmam mrtvu:
Celeste Aida!! Celeste Aida!

TRAGIKA
O što nismo djeca šume
u zeleni carskog granja,
bezimeni ko oblačje,
što ga nosi ćuh i sanja!
O da sam te na planini
taku našo, ženo, ženo!
Ne bih pljucko jad i srdžbu
na svetište razbijeno.
I sve mi je ovo grko
i bljuvo bih bijes i muku…
O man'te me! Sâm ću tajom
da progutam svoju bruku…

VITLAJ DUŠE
Boja nota - glazba boja -
kaos misli - strast i sanja:
Tu ideja plazi moja
dublja, luđa, grča, tanja.
Tisni uho na glasiće,
kada buje, lete, prše,
kad na nebu sunce sviće,
kad se dusi tmina krše.
Ja ih gledam polomljene
i oko ih moje tišti
i sa one usne zdene
sve ko nešto mljaska, pišti.
To je trzaj smrtnih kosti,
mrazni pljusak sa grobišta:
mrska pjena jalne psosti -
jedno mrtvo, prazno ništa.
I čini se mramor sijedi
pred kim živa noga kleca
i sa njega mraz se cijedi
i proročkom psalmi jeca.
Tu mi drhtne usna s krvi
i sa nje se pjesme ruše. -
Ja poštujem mrtve strvi,
al i više - žive duše!
I sve ovo, što mi oči
svojim krikom cvileć biju,
sve te glase ljubav toči:
O ne dam da duše mriju!
O svi amo u tom plesu,
što ga moja krvca vodi,
kad je ono pošla k bijesu
sve po ljubav na slobodi.
Ja sam žena, što je pala
pod đavolje jedno tijelo
i sve mu je gola dala,
sve što bješe - biće cijelo.
A to dijete, što vas buni
i u rujno kolo vodi,
pamtiti će milijuni
i majku mu, što ga rodi.
Dojila ga samom krvi,
dok ono joj kida sise,
pa što i vas zubom mrvi
i mene je stoput više.
…. Sve u šumu strasnih vala,
u kristalnoj boji pjena -
sve što nam je miso dala
Satanasom poljubljena.

VOLUPTAS
Tu do žala, gdje se usna
ljetnog sunca pjenom ljubi;
tu u ljesku morske puti,
što se bludom s vrha rubi
žena plovi. Val je pljuska,
morski štipaj halje dere -
sve je bujmi, sve je pije
i ljudskih je mrlja pere.
Pa kad klone saviv ruke
o grebene tvrdih zubi,
jedan pogled po njoj pada,
što joj s visa lice ljubi.
Nakvašeno, crno platno
kožom joj se zmijski svija
i kroz njega trzaj mesa
u ružičnom dahu sija.
To je žena trudnih sisa,
što sa neba sapu traži…
a morski je cjelov pljuska
i grebeni nokat draži.
To je žena - s njenih kosa
kapi drhte suzna sjaja…
i preko nje tek će pjesnik
da drhtavim perom baja.
…. Nijemi vapaj, što se nosi
u sunčanom toplom oku -
gorki grč, što tupo tvrdne
zarivši joj mlat po boku…

STRAST BITKA
Kad škripi led i nešto bocka, reže
u prsim mojim
i ljetne sanje u panici bježe
za suncem svojim;
i meni veli šapat u buduće,
da nestat sve će
i da će doći beskrvno klonuće
i svenut cvijeće;
a šapat mrsi velikijeh himni
da j' sve za ništa
i sve ideje da su polet dimni
ko riječi Hrista -
tu rug taj lebdi besputnijeh misli
i sve ga nosi…
O sve što duša u dobroti smisli,
kad svetost prosi.
A ja tek derem i knjige i spise
i kupe praznim
i psujem vladu i mirisam sise
i djecu blaznim;
I kidam sebe u boli i muci
i misli vijam
i bacam pero u dršćućoj ruci
i slova svijam;
i srćem tamo, gdje se čovjek buni
i dižem viku
i verem se, kud plaze milijuni
u divljem kriku.
O sav taj trzaj raščupanih duša
u meni dr'ti
i ljubim život, kad se i krv gruša
i mozak vrti.
Pa patnja, kadno usne poraskine
i smrt mi kažu
i umor uda kad mi poizvine
i psalme slažu -
ja tjeram sve i prestravljen se kočim
i vičem brzo:
O ne dajte da sve se to istoči,
sve što sam trzo.
Ja ljubim bol i patnju i gorčinu
u živoj rani!
A zaborav ću ljepšu nać u vinu,
neg u - nirvani.

ZIMI
Kako je tijo i mrtvo - tijo -
o vasiono!
Sjećaš se možda, družice sjetna,
što bješe ono?
Ono na suncu, smiješku i pjesmi
u zračnom valu?
Sve bješe cjelov obijesne sape
o majskom balu.
Eter nas ponije bludnijem krijesom
u valsu srha…
Mameni strugaj i kliska staza
i - kljasta svrha.
I bješe stiskaj, stiskaj ko stiskaj
i sad me žeže…
Vrtoplet svijeta, duša i oč'ju
i - nesta teže.
Muzični atmos sjajnijeh struna,
pijani zvuci -
Gle, komad puti osta ti ipak
u mojoj ruci.
Još krvca struji i topla miri
i lomi sjetu
i šapta nekud ko zadah strasti
o majskom cvijetu.
A ja je gledam ko zadnje boštvo,
ko prvu ženu,
i pružam ruke i sipam dašak
na blijedu sjenu.

U POLETU
Vino već mi lomi riječi, samo pjesma grko pita:
"Što ću tamo, što me čeka?"
Ozivlje se kroza lomot i treskanje praznih čaša:
"Ljube nemam da joj panem na njedarca njena meka…"
Ništa nemam… Nema strasti, gdje te gleda blago oko
u sućustvu familije…
Crn je život u obziru, gdje se lažno slažu misli,
u zakonskom jednom braku po receptu iz - biblije!
A ja ćutim ono nešto, što me nosi vrhu svega
i ne poznam roda više:
To je ono, što me mrlja i u svjetsko blato nosi,
u uzdahu grohot baca i o suncu pjesme piše.
To je ono, što me zovnu, kad pogazih majčin savjet
i u krilo pođoh crno,
a ne tužih kao Prerad: zašto nisam tebe slušo,
kad sam ono u svijet goli s puno krvi svoje srno.
To je ono, što me saspe, kad djetinjstvo prokleh cijelo
i nevinost turnuh nogom,
a ne tužih za prošlošću u sanljivoj, blijedoj sjeti,
gdje sam kleko s glupog grijeha pred istrulim jednim bogom.
To je ono što mi usnu na razblude mozga tisnu,
kad se u njem kote bijesi -
To je ono kada kliktam drhtajući u zanosu:
O ljubim te, grešni svijete, jer su divni tvoji grijesi!

PROLJETNI SNIJEG
Pjevasmo proljet
s prvijem smiješkom, s prvijem krikom
mladoga dana. Tamo je niko,
gdje gore ljube blijeda nebesa
u lakom valu svjetla i sreće.
I ono tamo ko uzdah majke,
što bol je oda, pusti i smiri…
Pjevasmo proljet
i pleća naša pružasmo čaru,
što boštvo sipa punom u dahu
s velikih usti u većoj himni:
Živi i ljubi - ljubi i živi.
I začas planu miso u zraku,
zasjedne svijetla na golo granje
i ono pjesme ptičjega srca
i talas ponije ljudskoj po grudi…
Živi i ljubi - ljubi i živi.
I posmijeh drhtne na svač'joj usni
i bol se ozva dublje u oku…
…. Široko ruke, u talas grudi,
posmijeh na usni, mama u oku
ko - ono sveto tonuće dana
i strast mu ime, što zorom planu
i znojnim krokom prevali podne
pa umor sad joj tabane spali
i kosti stegnu, stegnu i stegnu
pa eto tamo široko - bujno
gola u ljubav na travu legnu.
Pjevasmo proljet…
i svako veče lijeganje lako
ko svetost dječjih širokih usti:
ta ono bješe vjera i nada,
vjera u sunce, u ljubav - nada.
I eto danas bjelina sjetna
ko halje kako umrle žene,
što svetom vodom vjernici škrope
i svelim cvijećem posiplju druge.
A svijeće guše, dave i guše
ko slutnja, što se patosom vere
i umrije nada i nesta vjere,
tek simbol smrti: propeti Hristos!
A s neba prše pahulje snježne
sitne i bijele u lakom letu
i misliš: eno nevinost s neba
trgnula k zemlji da bude blato!
I ispred tebe hartija stala,
bijela i čista u nježnoj pozi
i misliš:
hartija tu je da se ispiše
i bog se moli, časti i psuje,
a ona tek je djevica prva,
što j' na svijet dala čovjeka-boga.
A ideale u srcu gajiš,
da onda - jednoć - ko velemožni
uzmogneš reći utješne riječi:
I ja sam nekad pošteno htio…
I onda - opet - zirkaš na cestu
i blijedu sjetu, što mrtvo prši,
a ona miso vraća se natrag
i misliš:
Gle, to je život! Ljubi i živi!
Nevinost to je ko papir ovi,
što nema smisla, dok se ne zblati.
Al nije grdit zakonik vječni:
hartija prima ženija suze
i iskre misli - i oglas dražbe,
sudbene spise ko promaknuća,
u beskraj tako dalje do - dogma.
A ono tamo, što ovi nebo,
crni se nujno i dan već pada.
Šutnja ko tmina leprša tiho
i u nje krila nevidna, laka…
A dan već pada ko umor kosti
i san je njegov ko impotensa,
kad liježe spavat o boku žene.
Tek negdje zamnije daleki povik
ko krik da izvi ranjeno zvijere
il gladno pseto - i odmah bude
da krik je onaj iz mene sašo
i brzo trgo kroz maglu sjete
I - neč'ju savjest prodrmo čvrsto.

USKRSLI HRIST
Iz grobova si došo ko sablast prvih dneva,
što naziva se bog.
O vjerujem da sin si Jehovina božanstva
na Jeremijin slog.
Ko Moloh proždrije mladost i zeleni i smijeha
u rascvjetanu dol -
…. Na raskrivenu ženu tud srtao bi momak
i lijep i rumen, gol.
A ona bijelih sisa i klecavog koljenca
u prvi trgla stid,
a miris ko magla u razbludnijem kapljam
zastirao bi vid.
I s mutnijeh bi oč'ju ko slijepci tada pošli
da napipaju put
i našli bi se trudni i prsnuli bi dolom
i cjelov krvav, ljut.
A trava tud bi bila i dragala bi mladu
i posvećenu bol…
Ah, tud bi lijego momak na raskrivenu momu
i lijep i rumen, gol -
U uzi, gdje mi sunce ne zirne mrvom zlata,
tu ženin trune dah:
iščupaše joj kose i ugnječili sise,
kad sve je zemski prah!
A tamo momak kida i haljine i strasti
i tijelo ljubi prut
i piše vječnu sreću i pokoj s "onu stranu"
na išibanu put.
Pogazio si, Hriste, ko zatupljeno pašče
i lepire i krin -
O Eunusi! O smrti! Iz uškopljenog oca
već nikad, nikad sin!!
Pa kad si slago crno i obećo im sreću,
gdje proždrijet će ih crv,
tek s molitvom i postom da unakaze tijelo
i puste - više krv -
s tih tvojih usna u šir prohujale su riječi:
"O blažen ko je glup!"
I otad ljudski ponos i djela ljudske misli
na sramni daše stup.
I djelo duge patnje, gdje kidao se mozak,
uništi jedan hip -
Pa eto, još se štuje sva glupost onog trena
u postavljeni kip.
I njuškam preko strana tih dugih vijeka ljudskih,
gdje puze mnogi duh -
sa pognutijeh šija do neba uzdah milji:
O daj nam, daj nam kruh!!
Gle, grunuli su hici sa krcatih moždana
u urnebesni tres
i niknu nova vjera u prnjam barikada
i rekoše joj: bijes.
Na novi oltar indeks ko novo evanđelje
da cio čita svijet,
a psovke novih psalmi zabrujaše s orgulja
i dale se u let.
Lui se rasu, mahom ko sustav Izrajela,
- tek sam ih sjeća rug -
i svagdje niče čovjek, gdje glad je rovo tijela
il polje ropski plug.
A Silvij gleda, gleda i u njeg silno oko,
što bijedu vidje svu…
i obrati se natrag na carstvo barikada
i tebe vidje tu.
U Silvija je zanos i krv i živo meso,
što napisa mu stih.
Da pomirih se s tobom, o pomlađeni Hriste,
u tome času snih.
I pričini se tada da vidim davnu prošlost
i prevratni tvoj tres,
kad razdrije indeks prvi čovječijega mesa
pa rekoše ti: bijes.
Pa povijahu tijelo u trnje i u šibe,
u sami zakon čvrst -
O prevratniče drski rad naziva ti slava
i blagosloven krst!
Gle, a ja tjeram snove i budne perim oči
na barikada skup,
gdje diže prevrat himne, a tamo treska daskam
porazmrskani trup.
I tražim tebe samo, al ti si klono starac
i zgurio se stas;
iz kuta tek mrmoljiš i oslabo se čuje
ko prolumpani glas.
I eto opet zvuci s omrtavjelih struna
i impotentnih stav…
O zbogom ostaj zavijek! Tek združio nas Silvij
već raskrsti nas Lav.

DAN GOSPODNJI

I
Tu sjedi za taj astal, pa i tu vino miri
i muški nagon dr'ti;
i mi smo orgij spleli, kad zaklesmo se bludit
intelektom do smrti.
Sve pjena, dim i prasak i žubor misli velje
i psovka sve u jedno!
Mi nismo nikad rekli da život znači glupost
i živjet nije vrijedno.
I preko tvoga uma i kujinskijeh strasti
mi iznismo probleme -
i strpasmo i glupost i pijanstvo i poštenje
u socijalne sisteme.
Pa kad ti nikne ono na razigrane usne
što pjeva ignoransu,
a ja ti gipkih uda na svojem svetom udu
zahvatam svaku nijansu -
O zatupljena kćerko iz prnjavorskih sela,
ta ja bih tebe svijo
i dizo u šir halje i s tvojih glupih oč'ju
sve, sve u mah ispijo;
i bratimio s tobom sve, što mi mladost daje,
intelekt što mi pruža…
Da živi život! Život!! U njemu da zaigram
baš rolu selskog muža!
Pa kad taj divni umnik na tvojem svetom krilu
potraži sve probleme,
nek mudrost onda klikće i strpa pasju ljubav
u božanske sisteme.

II
I tuda treska čovjek sa nozdrvama u šir,
zagnjurenim u piće
il u dim, što se diže ko svetačka korona
nad nebeštansko biće,
il povrh pora ženskih i lakomnih praznina
i omaštenih kosa…
I tuda treska čovjek o gospodnjemu danu
poraširena nosa.
I dublje dere nosom i tiska ga i tanji
i srče, srče, srče…
pa širi, što mu tijesno. - A novome o danu
tek trbusi se grče.

NOVA PROLJET

I
Laki su koraci vaši na svjetlu pločnika gradskih,
o poli sunčanog dana.
Leprše riječi drobne s brbljavih usana vaših
ko rosa s drhtavih grana.
Posmijesi, posmijesi vječni u vašem igraju oku
ko sunce morskom po vrhu.
Prva je rumen pala na jabučne obraze vaše
ko stid u ljubavnom srhu.
- O noći drhtnut će sapa i klecnut koljenca oba
ko umor radnijeh kosti,
lomit će riječi u grlu, što dah će gušeći vreli
kroz halje u meso bosti.
Nestat će posmijeha vašeg: mirno će površje morsko
u talas srnuti mahom!
Drmat će vihorje granjem i kidat sazrelo voće
vitlajuć trnjem i prahom.
Dok tamo ne dođu ruke i neč'ji okrutni zubi
i trbuh velikog Bala…
Lakijem posmijesim vašim i brbljavim usnama vašim
ta moja proljetna šala!

II
Talas vas mladosti nosi u zlato raskoši svijetle,
u dragost mirisne sjene.
Lepirnim letom i šumom drhtat će haljine vaše,
kada vas talasje krene.
Po vama padaju iskre krvi i tananih nerva
s muškijeh blistavih oči…
Nosi vas mladosti talas - pod plaštom sunčanog dana
pogled vas razblude roči.
O tuda pođite noškom; čarapa obijest joj zakri
i none u crno zavi.
Planut će eter, kad proljet izda'ne požudno sapu
i suknje o tijelo savi.
Šuškat će daleka priča: košuljom ovita tankom
kroz goru pošla je djeva
i tud je prosulo nebo suze i posmijeh i ljubav
i po njoj rosulju lijeva.
Pa kad je do sela došla, košulja o živo meso
zmijski se svija i lijepi…
Po selu mahnito starac od srdžbe lunja i lunja
i plače: što niste slijepi! -
O tuda pođite noškom, gdje zefir u kose srta
i čupa uzlove s čara;
gdje sunce štipajem vrućim po mliječnim lišcima vašim
rumene nabuhli šara;
gdje oči bune se vaše ko lepet golubjih krila
kad bezum po staklu pane…
Starac će grmiti negdje: Prim'te se, djevojke, halja,
kad proljet od srca da'ne!!!

III
Tek se glasa nasmijano - ko da majka čedo zgledi
golušavo gdje se trza
po usnama nešto traži, a ona mu pruža sisu
nasmijana, sretna, brza.
"Dobro jutro" nose vali - oziva se cijela šuma
drhtajući kano strune,
po kojima igra dašak, što ga pire usne neč'je
ćeretave, tople, pune.
Dobro jutro od svega srca dragoj masti kosa vaših,
o stvorovi šuška sreće!
Kud pokroči noga vaša jogunasta… sitna… sitna…
neka proljet sipa cvijeće!
Dobro jutro od sveg srca!… Kad se slomi pas vam tanki
i potrese put vam slatka,
elastično… valovito… što se pruža… stište… gnječi…
O pučino, puti glatka!
Dobro jutro od sveg srca! Bog se ozgo smiješi na vas
ko na ptice pod nebesa,
što mu poju besposlicu i bezbrigu i bezumlje,
site leta, site mesa.
A tamo se krive pleća ko da rug se iz njih ceri
i slina se u pest mijesi:
To se sprema jaka smola, kojom će se hvatat ptičad,
sretna ptičad pod nebesi.

IV
Prošlog maja sjedili smo na drvenoj onoj klupi,
gdje je lišće dalo sjenu,
a pod krošnjom dah je plivo, što se s muških vija usti,
kad osjete mladu ženu.
Znaš li one svoje sise, zadahtane tvrde sise,
kad te ovih oko pasa
i šaptao kroza kose, što ih titro majski dašak
u po dana - u po glasa.
Sve sam reko dugo, dugo golicajuć srh ti kožni,
kad istište rujnu rosu.
O čelu sam gledo tvojem plamen krvi uzavrele,
što se s oč'ju tvojih prosu.
A na usne blijeda misa zadrhtala ko na vjetru,
kad se s dušnih dna izvine:
Oblio nas znoj od krvi… prošlog maja… ispod klupe…
na baršunu mahovine.
…. Sjećaš li se?… Nova proljet ponijela me k našoj klupi,
po kojoj su sjele sjene:
Oličiše novom bojom i nasuše gustim smijehom
sve što bješe uspomene.
A meni se nešto misli nasmijava crnim smijehom
ko kad jesen lišće mota
i pomišljam: bogzna l' ko će da se tvoga hvata pasa,
da te 'nako opet smota…
O ne drhtni! Nije prezir! Negda bijah - znaš me dobro
preko tebe težak i ja,
a sad možda kumpanija, da, i cijela regimenta
nije teška, dok te svija.
O ne drhtni! Jakima se sve do neba himne dižu
i do crne zemlje klanja…
Amo, ženo, na ta prsa! Sunce već nam cjelov šilje
kroz raspukli majskog granja.

V
Savila si gole lakte i na rame tisla glavu
draškajući krv mi usne…
Znaš li cjelov prošle noći, što paljaše sočna lica,
kad se ono napne, zgusne…
U dubine tvojih oč'ju tonuo sam dublje, dublje,
u sve ono bezdni mrke,
gdje se pogna bolja čarom i sramotni cjelov bludom
preko tvoje grudi grke.
Lutao sam kroz bezdani, gdje se surva mnoga suza
i poljubac mnogi vrući…
Gle, i moja tonu ljubav… Pozdravljam te, kćeri bluda,
slomljen, ispit, klicajući.
O svitanju novog dana i dahtanju mladih grudi
ja se krećem polagano.
Sunce nosi kroza cvijeće nevinosti glatke, bijele
lice moje izrovano.
O hoću li naći posmijeh, što se časkom zasja licem
milo, blago, samilosno
ko kad stadoh bijel i nevin prvi puta ispred žene
nudeć cvijeće svoje rosno?
A znao sam bolne grudi i utrobu majke vječne
i sankciju prostituta,
oglađeno ono meso, što se grči ispod šaka
i nečujno plače s kuta.
O svitanju novog dana i dahtanju mladih grudi
ja se krećem polagano.
Kroz nevinost glatku, bijelu izazovno nosi sunce
lice moje izrovano.
I grohoću moje brazde, a mamurna pohot s oč'ju
pogazit će samilosno -:
Prvi puta ide žena netaknutih, tvrdih sisa
nudeć cvijeće svoje rosno.
U bezdani sve će tonut, tonut lakše, brže, dublje
ko meteor u crnine - - -
Bit ću velik kao prevrat, kad nevrijedni sustav sruši,
- zle savjesti poraskine!!!

VI
Ja slušam prvu pjesmu sa sučanijeh žica
i gledam nagost putnu.
Ta po njoj panu halja u ime svetog stida
i o meso se skrutnu.
A sada smjeli korak i cjelov ljubavnika
i sa nje halju skinu:
To ide mlada proljet… U nju l' će plinut jadi
ko zamisli u vinu?
Išetah pokraj šapta okopnjelijeh rijeka,
što uho lisno sluša,
a po plećima pada sva raskoš sa visina
iz idealnih duša.
Sa grane letnu ptiče i crkut tople krvi
ponese u visinu:
To ide mlada proljet, što teške zimne halje
sa nebne puti skinu.
A u me teška sapa, kad u plućima svašta:
predaka pergamene,
medalja nešto mojih sa školske, prašne klupe
rad - umne higijene!
To ide nova proljet ko novovjeki heroj,
što presud nogom gazi:
Pod pogaženim plemstvom, što djedovim naslijedih
to živi čovjek plazi.
I diže krik ko luda i psuje sve medalje
i zasluge otaca
i udara u prsa i čupa glupu presud
i sa njom - krvcu baca!

VII
Čisto je nebo ko djetinja sanja,
ko crno ptičijeh oči,
a sunce s dražesti mirisnu blagost
kroz oblak modrine toči.
I sreća plovi… ne… pliva ko žena,
što u šir čini mrtvaca,
a more joj pljuska savita pleća
i na grud njenu se baca.
I sve se pod nebo diže ko balon,
što ćuh ga bojazljiv njiše
i on se izvija, gubi i tone
i u drijem… biva sve tiše…
A mozak ko da se širinom ponije
prosula miso se moja -
Otprtih vjeđa sam lego ko kristal
u odsjev nebeskih boja.
A onda… kašnje… nad klimavim stolom
grbim se pero stištući -
i misli se kupe na poziv pastira,
kad valja krenuti kući.
Tad meni bude… da bijaše paša
po samom trnju i kamu -
i izbit od gladi mrcvarim papir
i - trpam bezdanu jamu!

VIII
Pod sunčanom krošnjom - od zlatnijeh grana
ko prašak im zlaćani list -
poneso se smiješak što cjelove pruža,
a cjelov i draškav i čist.
I zadrhta atmos, što pelud raznosi
i poljupce baca ko lud
i reko bih: negdje s plamtećeg boštva
talasa se nečija grud.
U zagrljaj leti sve šuškavim letom
i ne znaš već lučiti spol…
…. A doći će ljeto… i doći će jesen…
i ženu će odati - bol.
Gle, nešto me trgnu… Sred proljeti ove
ko jesen sam pogno se ja;
i zapinje dah mi ko rđava struna
- ko miso, što nema već sna.
A umor je lomi sve grči i teži,
dok samrt je ostavi već - - -
Ni noćišta nema ni kreveta nema,
kuda će skitnica leć!
…. A nekad to bješe, kad cjelivah miris,
što neč'ja ga ostavi skut…
i dalje… kad ono u zagrljaj letnuh
ni ne znajuć, što nosi put…
I letnuh i kliknuh - a ljubavnik vrući
o usne mi zadjenu cvijet -
O sve što me savi u poljupcim toplim:
moj ljubavnik - čitavi svijet!
Da… nekad to bješe… u besvijesti svilnoj,
kad ne znaš već lučiti spol…
A došlo je ljeto… i došla je jesen…
i - mene je odala bol.
I kapi sve cure od patničkog znoja
i blijedi mi rumeni cvijet…
Pst… miso se rađa… o poštujte majku…
i pozdrav'te - čitavi svijet.

KRIK

I
Kad sumor ovije nebo velom od cigarskog dima
i zemlju mljaskavo blato,
a lišće smiješi se s grana ko da je zelen mu svijetlu
prelilo sunčano zlato;
kad ptiče priča o suncu i tricam ljubavi svoje
kao zaljubljeno đače -
tad miso zadire prošlost… da imovinu svetu
prosipa, baca, rastače…
…. Ležo je mrtav i leden; ozbiljan kao u misli,
a misli teške i mutne.
Položih ruku na čelo: kao da dotakoh kostur
o kom se i meso skrutne.
Umiruć ne vidje popa, što nosi oprost i boga
- o umrije sveto i časno! -
ko da si plamen, što tinja jednijem vodenim mlazom
polio i on se zgasno.
Bje čovjek. Djetetom dođe da znojem zamijesi hljebac,
znojem iz vlastita čela.
Bje čovjek. Satvori djecu i s djece iznese ljude
snagom iz vlastita tijela.
Bje život. Po njemu pade trnje i mirisno cvijeće,
blagoslov i kletva crna.
Bje život. Po njemu dođe očaj i klimava savjest
al nikad, nikada - skvrna.
Pa kad je umiruć lego bolan od stovrsnih rana,
zgođen od životnih zrna,
trebo je doći sveštenik da prašta, sudi i riješi
i - potkraj života skvrna.
Bje borac: čovjek i život - a ovaj cijenjeno pseto
da laje, spava i ždere,
milošću ponije se samo da bude nosilac prvi
lijenosti, gada i vjere.
O umrije sveto i časno. A što su došli na pogreb
pred lijesom lajavci prvi,
to bješe gavransko jato, što pravo ima od vijeka
da dijeli za sebe strvi.
Al ono: gledati živo, gdje svija koljena svoja
i plače, gladno što zgriješi…
Al ono: gledati mrtvo, gdje kima nadutih crijeva
i kara, moli i riješi…
O dosta! Zapinje pero; papir mi ne snaša bijesa,
dok riječ se o grlo kida,
tek s usna lomi se usklik, usklik što plače i psuje:
O stida! Stida i stida!!!

II
Znoj mi jošte lijeva lice i kroz bore crne curi,
a zgrčene u nj'ga kosti.
Na pleća mu kamen pade; ne smrska ga, pa se priča
o božijoj o milosti!
Izrova mu patnja lice i poispi ono ljudskog
od ljepote i slačine:
psovku nosi pod nebesa i grohotom samo kruni
ono svoje podrtine.
Rekoše mu: upropasti ono duše… nemaš srca…
štono riječ ni finese…
a u njega znojne kapi i zgrčene, trudne kosti,
što ga lomi, što ga trese.
I tek negdje povik plane, što zaziva pravdu svetu
i ideju od slobode,
on je prvi i posljednji, što ga lancem okićena
na počinak u čas vode.
I sve ovo grka vijeka, što je pono na plećima,
dok gladom si nabi crijeva -
Prvi borac pred ostricam, dok zakutni heroj s čame
za slobodom - suze lijeva.
I sve ono, što se krsti ko veličje ljudskog uma
i kulture princip prvi,
on jedini još će ponijet, što ga ni kam satro nije
kapljam znoja, kapljam krvi!
Ženij ljudski, što je trgo, kad je da'no s gladi crne
izmiljivši s niskog praha
i ponio svijetlu miso prevratnijem kretom jednim
preko usna braće Graha;
a pa onda, kad je srto u lomača svetom plamu,
giljotinskih sred strahota…
Ženij ljudski vijao se od vjekova u vjekove
na usnama sankilota.
A nije se našo tamo, gdje u miris lete riječi,
gdje finesa poklon čini,
gdje se vije dim cigara kroz dražesne, ljupke rime
velelijepoj domovini.
U bolovim rodi miso interdiktom posvećenu,
van zakonskih crnih packi -
O amo vas, blatni, grubi, s bespravljem na trpkoj grudi
u zagrljaj dugi, bratski.
Pjevat ćemo u neskladu - ta nesklad nam pjesmu rodi -
i bit ćemo čovjek oni,
što kroči kroz vijekove, a u njega korak svaki
na samrti nekom zvoni.
Veledušno praštat ćemo kao ono preci naši
darujući u pobjedi
pergamene plemićima, kraljevima tek parade,
a svećenstvu - propovijedi!

III
Došo si. Godina dana… Na tebi cvijeće i radost
u ruju mladosti svježe.
Krepak si; punana lica, glatka ko jezero gorsko,
što ni ćuh s gora ne reže.
Na meni oblačne boje i umor pijanog besna,
slomljene, neskladne crte
ko lice besmrtne skepse, kad pred njom sablasti misli
kolo u beskrajnost vrte.
Došo si. Nemaš na licu cjelova tajnijeh noći,
cjelova bluda i krune,
kad život izdere papir, papir od dogma i tinte,
i divlje napolje sune.
Na meni ispite usne, što pohot u okrug kruži,
…. u tebe mlađana seka…
lijepa je kao i ljeto, kad suton lepeće krili,
pa počin u noći čeka.
Došo si. Spavo si čvrsto. U očima čitam ti snove,
snove od dvanaest sati.
Tako si sretan i smiren ko savjest gavanske djece:
što uzme, može da plati.
A ja sam prošle baš noći lego ko snuždeno crijevo
i snivah trgano snove:
da ubih čovjeka negdje i slušah glasove pravde,
gdje mene imenom zove.
Došo si i odmah reko: "Svagdje je dobro i lijepo,
al doma - ljepše i bolje."
Tvoj dom je u prvom katu, gdje čovjek ne mora noću
da gamad hvata i kolje -…
O dijete poskočna kroka, pružaš mi prijatno desnu,
a nisam za nju te pito:
ne mogu podat ti svoje, o dijete poskočna kroka,
i glupo, lijepo i sito!

IV
Dođi, o trinaestljetna sa stidom mladosti prve,
što plamom tajni plamisa,
i očim' prelijeva veo suza i straha i strasti
u prvo cvjetanje sisa.
Dođi, o trinaestljetna sa dahom slomljenim, vrelim
što s pora ružičan teče
ko da se ishlapi para, kad vodu podgrija oganj,
para što znoji i peče.
Dođi, o trinaestljetna s valovljem nabrekle kože
ko kora napite svrži,
o živo takni me meso i s puti podatnom mojom
i ono savjesti sprži…
Stala si. Trnu ti noga. To bog je podo ti ruku
u slici djevine časti.
Ne mari, što će te dovest pred oltar jednoga dana,
gdje ćeš na koljena pasti.
I tad po nalogu boga u slici dužnosti žene
skinut ćeš haljine nice:
blud će se lijevati mesom i ti ćeš klicati burno:
"Ljubi mi oči i lice!"
Svijat ćeš noge i ruke i grčiti mahnito usne
klecajuć k njegovom tijelu:
s oč'ju će prskati krika kao da umire duša:
"Ljubi me golu i cijelu!"
A on će sklopiti oči - dolično zakonskog druga
i kakog u miru suca -
tužno ovješen o zid ko rđava, starinska puška,
što neće više da puca…
Dođi, o trinaestljetna, pruži mi ručicu svoju,
ja ću te povesti dalje,
gdje cjelov priča o časti ko da je slučajni vjetrić,
što diže pod nebo halje.
Tu nema dužnosti žene: ona je ostala dolje
- halja što u salon vodi -
Dođi, o trinaestljetna, gdje ljubav ne kroji svita
ko glupi kicoš - po modi…
- - - A sada odvrni glavu i ne slušaj priču mi rujnu,
što mom se otima peru;
podnijet će dreku joj smisla tek grohot olujnog mora,
što lomi nadu i vjeru.
Zakon sam pljuckati nakan, dok gledam njeg'vom o čelu
ispite, beskrvne strvi,
što prah im udavi dušu, a glupost zasjede mozak
da budu zaslugom prvi.
Ne mogu stupiti u red, gdje laju paradna pseta:
pjesnici groša i boga;
gdje nevinost vjenčaju vijencem ko da je bojovnik došo
krvavih, umornih noga;
id'jote gdje kriju lica maskom od naslova umnih
ko šminkom stara kokota;
gdje dižu hramove onom, što bješe od vijeka - ništa,
dok glad se kroz živo mota.
O sva ta tegleća marva, što smrad joj parfim polijeva
ko glupost rimovne pjesme -
Dođi, o trinaestljetna! Žigom ću skvrne te tresnut,
kad vele: Ne sme se! Ne sme!

[POST SCRIPTUM]
P. S. Ne pjevah oči djevojke
kad mlad je momak sretne:
Ja nisam pjesnik ljubavi
ni mirisne ni cvjetne.
Ne pjevah prošlost naroda,
ni kraljeve ni bane:
Ja nisam pseto biblijsko,
što liže Jobu rane.
Ne pjevah sreću djetinju
i rasplođe filistra:
Ja nisam tamnjan presvijetlih
božanstva i ministra.
Ne pjevah suzu sućuti
rad pjanstva starog Noja:
Ja nisam truba tuposti
i kršćanskih heroja.
Ne pjevah sjetu skrofule
kroz poklon birokrata:
Ja nisam borac bijednika
sa okna prvog kata.
Naiđoh svagdje - ko na gad -
na lice časno glupo…
Kad glupost vrijeđa ljudski stid
i pljusko bih i lupo…
Kad tamo - rukom po staklu
svim svojim tresnuh bijesom:
Promaših!… Rukom curi krv
i staklo živim mesom…
I kletva grdna, prostačka
sve pjesme od tad piše:
Psovača tek sam pjesnik ja
i zasad - ništa više!

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License