Izet Sarajlic

Rođeni 23 streljani 42

Večeras ćemo za njih voljeti

Bilo ih je dvadesetosam

Bilo ih je pethiljadadvadesetosam

Bilo ih je više nego što je ikad u jednoj pjesmi bilo ljubavi

Sad bi bili očevi

Sad ih više nema.

Mi koji smo po peronima jednog vijeka

Odbolovali samoće svih svjetskih Robinzona

Mi, koji smo nadživjeli tenkove i nikog nismo ubili

Mala velika moja

Večeras ćemo za njih voljeti.

I ne pitaj jesu li se mogli vratiti

I ne pitaj je li se moglo natrag

Dok je posljednji put crven kao komunizam

Goreo horizont njihovih zelja

Preko njihovih neljubljenih godina izbodena i uspravna

Prešla je budućnost ljubavi

Nije bilo tajni o polegloj travi

Nije bilo tajni o raskopčanom prvom dugmetu

Tamo gdje se svršava vrat

Nije bilo tajni o klonuloj ruci s ispuštenim ljiljanom

Bile su noći, bile su žice

Bilo je nebo koje se gleda posljednji put

Bili su vozovi koji se vracaju prazni i pusti

Bili su vozovi i makovi

I s njima, s tužnim makovima jednog vojničkog ljeta

S divnim smislom podržavanja

Takmičila se njihova krv.

A na Kalemegdanima i Nevskim prospektima

Na južnim bulevarima i kejovima rastanka

Na cvijetnim trgovima i mostovima Mirabo

Divne i kad ne ljube

Čekale su Ane, Zoje, Žanet

Čekale su da se vrate vojnici

A ako se ne vrate

Svoja neljubljena ramena daće dječacima

Nisu se vratili

Preko njihovih streljanih očiju prešli su tenkovi

Preko njihovih nedopjevanih marseljeza

Preko njihovih izrešetanih iluzija

Sad bi bili očevi, sad ih više nema

Na zbornom mjestu ljubavi sad čekaju kao grobovi

Mala velika moja

Večeras ćemo za njih voljeti.

(Izet Sarajlić)

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License