Iz Zibaldona

IZ »ZIBALDONA«
Bol ili očaj, koji nastaju zbog jakih strasti i iluzija, ili zbog bilo koje nesreće u životu, ne mogu se usporediti s duševnim gušenjem koje se rađa zbog izvjesnosti i živog osjećaja ništetnosti svega oko nas, kao i zbog nemogućnosti da budemo sretni na ovome svijetu, a onda i zbog neizmjernosti praznine koju osjećamo u duši.
Nesreće koje zamišljamo, kao i one stvarne, mogu u nama izazvati želju za smrću, ili mogu učiniti da se ubijemo, ali je ipak taj bol utoliko životvorniji, a osobito onda ako ga stvara naše zamišljanje i strast. On je pun života, dok je ona druga bol, o kojoj govorim, nemoćna kao smrt. I ona je sama smrt, koja je nastala izravno zbog nesreća, pojava sa punijim životom, dok je ona druga više pogrebna, bez djelovanja, bez pokreta i snage, gotovo bez bola, ali ipak puna odmjerenog izraza i velike tuge, što je nalik onoj koju smo doživljavali u 'djetinjstvu kad smo se bojali prikaza ili kad smo mislili na pakao.
Ovo stanje duše posljedica je vrlo teških stvarnih nesreća, kao i doživljaja velike duše koja je nekada bila puna imaginacije, a onda je to izgubila, zatim i one duše u kojoj je život tako očito nikakav i jednoličan da joj on-omogućuje osjetiti i stvarno doživljavati taštinu svega. Ta, i bez toga velika raznolikost iluzija, koju nam dnevno nudi milosrdna priroda, sprečava onu kobnu i osjetljivu očevidnost. Zato, bez obzira na to što bi ovako stanje duše bilo opravdano, čak jedino razumno, ipak, jer je vrlo protivno, čak izravno u najvećoj suprotnosti s prirodom, mi o njemu znamo samo od nekolicine koji su ga iskusili, kao što je to, na primjer, doživio Taso.
(Fl. I, s. 159)1)
I tako, ako bih počeo pisati stihove, slike bi jedva jedvice navirale, čak je i moja mašta bila gotovo presušila (to se nije događalo samo u pjesničkom radu nego i u promatranju lijepih prirodnih prizora i u drugim slučajevima; bijah, kao što sam i sada bezosjećajan poput kamena), pa ipak su ti stihovi bili prepuni osjećaja (1. VII 1820). Tako se dobro može kazati da su, prema najstrožem sudu, samo antički pjesnici bili pjesnici, dok su sada dječaci, mladići i moderni, kako ih zovu, ništa drugo nego filozofi. Doista, ja sam postao sentimentalan istom onda kad sam izgubio maštu i postao neosjetljiv prema prirodi i sav se predao razumu i istini, jednom riječi, postadoh filozof.
(Fl. I, s. 161)
Obično se kaže, a to je istinito, da su grbavci ljudi jaka duha. Razlog je jasan. Drugi je dokaz to što razvoj umnih sposobnosti zavisi od okolnosti, navika itd. Isto se to može reći o kočijašima, pa i ostalim ljudima koji su navikli da se druže s osobama svake vrste, pa zato postaju lukavi, živahni i duhoviti, dok istodobno, u njihovim očima zapažamo posebni izražaj i živahnost (2. IX 1821).
(Fl. I, s. 1050)
Nada, pa bila ona sitna i neznatna kao iskrica ili kapljica, ne napušta čoveka čak ni onda kad ga je zadesila nesreća koja je u najvećoj opreci i suprotnosti s njegovom nadom.
(Fl. I, s. 268)
Bilo je to veliko umijeće same prirode što je na neki način pomoću sna učinila da se može prekinuti svijestan život. Ovaj je prekid neka vrsta obnove, a samo je buđenje preporod. I dan ima svoju mladost. Uz značajnu raznolikost, koja nastaje zbog ovih neprestanih prekida, biva da oni čine od jednog života tolike druge živote. Odvojiti jedan dan od drugog najbolji je lijek protiv jednoličnosti u životu. Ona se nije mogla većma uzraznoličiti i preinačiti nego tako što ju je priroda uglavnom uskladila gotovo s njenom suprotno-šću, tj. nekom vrstom smrti.
(Fl. I, s. 205)
Vino je najsigurniji (bez usporedbe) i najdjelotvorniji utješitelj. Prema tome, ono je snaga, ono je priroda.
(Fl. I, s. 291)
Slabljenje pamćenja ne očituje se u zaboravljanju slika ili dojmova itd., nego u iscrpenosti tjelesnih organa, koji više ne mogu obavljati uobičajene funkcije na koje su bili priviknuti i to ne samo one opće nego i pojedinačne, pa uz to" ne mogu da proizvedu nova pojedinačna privikavanja, tj. n<->va sjećanja.
(Fl. I, s. 1019)
Melanholično i osjećajno pjesništvo je nadahnuće duše. Ako potištenost potpuno zaokupi naše srce, bilo da ona nastane zbog neke strasti, ili zbog obeshrabrenja u životu, ili zbog dubokog osjećaja ništetnosti svega, onda srce ne može na spomenuti način odahnuti. Ostale vrste poezije mogu mnogo slabije izraziti ovo duševno raspoloženje. Vjerujem da su neprestane nesreće, koje su pratile u životu pjesnika Tasa, bile razlog zbog kojeg je on, iako je bio izvoran i invenciozan, zaostao iza tri velika talijanska pesnika, kad se njegov duh, s obzirom na osjećaje, zanose, veličinu, nježnost i drugo može s njima izjednačiti, premda ih ne može nadmašiti. To se jasno opaža u njegovim pismima i u ostaloj prozi. Ali, iako to ne poznaje onaj koji nije doživio nesreću, sigurno je da imaginacija kao i melanholička osjećajnost crpe snagu iz nekog daška sreće i iz duševne snage koja ne može opstati bez doživljaja sutona, ali takvog u kome je barem tračak, bljesak veselosti.
(Fl. I, s. 156)
Nije samo ljepota relativna i djelomična, već je možda isto takav veći dio prirodnih pojava i istina za koje mi držimo da su apsolutne i opće. Navika je druga priroda; gotovo se nezamjetno privikavamo na nju, ona nam donosi ili ruši bezbrojne kvalitete, a za te se, kad ih stečemo ili izgubimo, vrlo brzo uvjeravamo da ih ne možemo imati, pa onda tu činjenicu upisujemo u grijeh vječnim i nepromjenljivim zakonima, prirodnom poretku, providnosti i slično, pa još slučaju te nenadanim i samovoljnim okolnostima. Pridodajte navici mišljenja još podneblje, pa duševne ili tjelesne sklonosti, i vi ćete se onda uvjeriti da je vrlo malo istina apsolutno i čvrsto međusobno povezano u sastavu prirodnih pojava.
(Fl. I, s. 217)
Lirika se može nazvati vrhuncem, najvećim stupnjem i dostignućem u poeziji, a ta je najveći stupanj ljudskog govora …
(Fl. I, s. 243)
U našoj pameti i u našim sposobnostima sve je materijalne prirode. Naš um ne bi ništa mogao bez jezika, jer je riječ gotovo tijelo najapstraktnije ideje. Ona je doista nešto materijalna, dok je ideja, povezana i izjednačena s riječju, nekako materijalizirana. Naše pamćenje, kao i sve naše duhovne sposobnosti ne mogu i ne zadržavaju i ništa tačno ne zamišljaju osim ako ne potčine sve, koliko je to moguće, samoj materiji. Pri tom na bilo koji način povezuju idealno s osjetnim, imajući u vidu više ili manje udaljene odnose, da bi ih što bolje upotrebili.
(Fl. I, s. 1077)
Ciceronov jezik i stil nisu ni u jednom njegovu djelu toliko jednostavni kao u Timeju,2) a to je Platonovo djelo koje je on preveo s grčkoga. Zaista, Platon je među piscima zlatne epohe grčke književnosti (jedino ako želimo isključiti Izokrata3), bez sumnje, najotmeniji i naj-dotjeraniji pisac s obzirom na stil i jezik. Timej je najne-jasnije, a možda i najdotjeranije od svih njegovih djela osobito zato jer sadržava cijeli njegov filozofski sastav. Platon, koji je prvak u prefinjenosti jezika i grčkog proznog stila, postaje na divan način jednostavan u latinskom jeziku, i to upravo u Ciceronovu prijevodu, s obzirom na jezik i originalni stil drugih latinskih pisaca, u čemu je Ciceron prvak profinjenosti latinske proze. Najveća istančanost i otmjenost zlatnog vijeka grčke književnosti postaje jednostavnost, koja nije ostvarena u vrijeme opadanja, nego u zlatnoj epohi latinske književnosti i to dijelom svoga najznačajnijega pisca.
(Fl. I, s. 1319)
Ni titula filozofa, a ni bilo koja druga slična, nije takva da bi se njom čovjek mogao ponositi, a najmanje u samomu sebi. Jedina titula koja dolikuje čovjeku i kojom bi se on mogao dičiti to je titula čovjek. Tu bi titulu mogao imati samo onaj koji bi je zaista zaslužio; taj bi morao biti istinski čovjek i to prirodan. U ovom smislu i uz ovakav uvjet doista se treba dičiti imenom čovjek kad vidimo da je on glavno djelo zemaljske prirode ili naše planete (24. VI 1822).
(Fl. I, s. 1495)
Već sam rekao da i filozof može biti originalan kao i pjesnik, a da se razlikuje od ostalih u tome što na različit način raspravlja o istovjetnim istinama. Sada nadodajem da se ne samo različitim pojedincima nego i nekom istom pojedincu, koji običava misliti, istovjetne istine u različito doba predočuju u tako različitim vidovima (kažem iste istine, a ne iste stvari, o kojima se, jer ih raznoliko vidimo, zaključuju različite i suprotne postavke), da ih i on sam, ako samo dobro pamti i ako. posjeduje duhovnu prodornost i pažnju, jedva priznaje za onakve istine kakve ih je vidio i za^kakve ih je držao (ili otkrio). Tako se i filozof (kao i pjesnik) može urazno-ličiti i postati izvoran i to s obzirom na ostale ljude ko-. liko s obzirom na sama sebe (22.IX 1821).
(Fl. I, s. 1134)
Petrarkina jednostavnost, premda je vrlo prirodna, kao što je ona u grčkih pjesnika, ipak se od ove razlikuje i to na način koji se osjeća, ali se ne može protumačiti. Možda se ona sastoji u nekoj većoj prisnosti, a to je vrlo blizu prozi kojom Petrarka zaodjeva na divan način svoje vrlo uzvišene stihove, kakvi oni i jesu. Možda su grčki pjesnici malo otmeniji, kao Homer, koji je na svaki način tražio jezični izražaj potpuno različit od onog uobičajenog, a to opažamo u njegovim stalnim epitetima, premda je uz to ostao vrlo jednostavan. Možda i talijanski jezik, jer je naš, čini, da mi više osjećamo spomenutu prisnost stila nego u grčkih pjesnika. Ipak mi se čini da postoji neka stvarna razlika.
(Fl: I, s. 101)
Ležeći u postelji, čujem kako odzvanja (otkucava) sat s tornja. Naviru sjećanja na one ljetne noći kad sam kao dječak, ostavljen u postelji u tamnoj sobi zbog spuštenih rebrenica na prozorima s nekim osjećanjem, što je bilo na granici straha i srčanosti, slušao kako otkucava taj isti sat. Možda sam*ipak tako osjećao zbog duboke noći ili opet jutrom, kad je još carevala šutnja i jer sam bio tako nejak …
(Fl. I, s. 54)
Kad je neki seljak iz oblasti Rekanatija doveo svoga već prodana vola mesaru kupcu da bi ga taj zaklao, tad je on u trenutku kad je mesar počeo klati vola, u početku neodlučno i nesigurno oklijevao da li da krene kući ili da ostane pa da promatra klanje s grčem na licu. Na kraju je pobijedila znatiželja. Kad je ugledao da se vo srušio, briznuo je u plač. To sam čuo od nekog očevica.
(Fl. I, s. 44)
Najveća je moguća sreća za čovjeka na ovom svijetu kad on živi spokojno zbog svoga stanja pun smirene i sigurne nade u neku mnogo bolju budućnost. A da bi ona bila sigurna, a stanje, u kome živi dobro, neka ga ne uznemiruje i ne zamagljuje svojom nestrpljivošću da čim prije uživa u toj svojoj zamišljenoj najljepšoj budućnosti. Ja sam osjetio to božansko stanje u razmacima od nekoliko mjeseci, u svojoj šesnaestoj godini, kad sam mirno, bez ikakve smetnje, bio zaokupljen svojim studijem, i bio pun sigurne i mirne nade u vrlo radosnu budućnost. Neću više nikada doživjeti takvo stanje, jer onu nadu, koja jedina može učiniti da čovjek bude zadovoljan svojom sadašnjicom, može doživjeti samo mladić u spomenutim godinama ili barem s iskustvom tih godina.
(Fl. I, s. 105)
Iznenađuje razvojni tok ljudskog studija, jer naj-uzvišeniji, najslobodniji i najneobičniji geniji, kad su već stekli stalan i opći glas, postaju klasici, a to znači da njihova dela ubrajaju u broj najosnovnijih .knjiga, da ih daju u ruke djeci kao nešto najsažetije i najtačnije o egzaktnim spoznajama.
(Fl. I, s. 281)
Doista je tužno ono doba u ljudskom životu kad čovjek osjeti da ga više ništa ne nadahnjuje. Velika čovjekova želja, veliki pokretač njegovih djela, riječi, pogleda, postupaka sve do same starosti upravo je njegova želja da nadahnjuje, da prenese nešto iz svoje duše na gledaoce ili slušaoce. (Firenca, 1. VII 1827).
(Fl. II, s. 1119)
Postoje dvije istine, u koje općenito ljudi neće nikad vjerovati: jedna je da ne znaju ništa, a druga da nisu ništa. Dodaj treću, koja zavisi od druge, a ta glasi: da se poslije smrti nemaju ničemu nadati.
(Fl. II, s. 1333)
Toliko je čovjek umiljat i toliko uspjeva u razgovoru i životu koliko se umije smijati (5. IX 1823).
(P. I, s. 10)
Što je život? To je putovanje šepava i bolesna čovjeka s vrlo teškim teretom na leđima preko vrlo strmih planina i kroz nadasve neprohodne, nepristupačne i opasne predjele po snijegu, kiši, vjetru i sunčanoj žezi. Takav čovjek hoda a da se nikad ne odmori ni po danu ni po noći, barem kroz jedan dio tolikih dana, da bi na kraju stigao do bezdani ili jame i u jednu od njih neizbježno upao (Bolonja, 17. I 1826).
(P. I, s. 12)
Božanska komedija nije drugo nego duga lirska pjesma, u kojoj se uvijek bore pjesnik i njegovi vlastiti zanosi (Firenca, 3. XI 1823).
Dva su od naših najvećih pjesnika bila vrlo nesretna: Dante i Taso. Imamo grob i jednoga i drugoga. Mi te grobove posjećujemo. Oba su groba izvan njihova rodnog mjesta. Ipak, ja, koji sam plakao na Tasovu, nisam osjetio nikakvu ganutljivu nježnost na Danteovu grobu. Mislim da to općenito i drugi doživljavaju. Pa sa svim tim nije nedostajalo u meni, a ne nedostaje ni u drugima vrlo veliko poštovanje, čak divljenje prema
l Danteu. Možda je prema njemu veće (i s pravom) nego prema onome drugome. Štaviše, nesreće su onoga, bez "sumnje, bile stvarne i velike, dok smo za nesreće ovoga jedva sigurni da nisu bile imaginarne, barem većim dijelom: tolika je oskudica i nejasnoća u vijestima o njegovu životu, koje imamo u tom pogledu, i tolika je zbrka
- i uvijek pun protuslovlja način pisanja samog Tasa.
Ipak, mi u Danteu vidimo čovjeka jaka duha, koji je bio kadar da ravna zlom sudbinom i -da je podnosi. Osim toga, vidimo čovjeka koji joj se suprotstavlja i hvata se s njom ukoštac, zatim s nužnošću i samom kobi. Toliko je to zaista dostojnije divljenja koliko je manje poželjno i sažaljenja vrijedno. U Tasu vidimo čovjeka koga je savladala bijeda, koji podleže ranama, koji je oboren, koji je uzmakao i koji neprestano trpi i pati preko mjere. Ako su uz to njegove patnje imaginarne i potpuno isprazne njegove nesreće, to je njegova nesreća zaista stvarna; premda je manji zlosretnik od Dantea, on je kudikamo nesretniji (14. III 1827).
(Fl. II, s. 1087—88)
Velika je razlika između Petrarke i ostalih pjesnika ljubavne poezije, osobito tuđih. Prema toj razlici samo u njegovoj lirici osjećaš ono sveto nadahnuće, spontanost i suglasnost sa svojim srcem, koje čini da plačeš, a u čemu možda nijedan drugi pjesnik u jednakim okolnostima kao Petrarka neće izazvati taj isti dojam, koji se sastoji u tomu što on u stihove pretače svoje srce, dok ga ostali seciraju (čak i najizvrsniji). On čini da srce • govori, dok drugi o njemu govore.
(Fl. I, s. 138)
Doista je teško u žurbi pisati jasno i jednostavno. To je mnogo teže nego pisati uspješno, vatreno, jedro, pa čak i uzvišenim stilom. Žurba se ponajmanje može
8* 115
služiti pažljivošću u pisanju. Ako se jednostavnost i jasnoća mogu složiti sa žurbom, to se one ne mogu uskladiti sa nemarnošću. Vrlo je lijepa odlika u pisanju ako opažamo neku prividnost. nehajnosti, nebrižljivosti, zanemarenosti, gotovo neke bezbrižnosti. To je jedna od vrsta jednostavnosti. Štaviše, jednostavnost je više ili manje uvijek prividnost nehaja (premda zbog i

novrsnih kakvoća, koje ona može imati, ipak uvijek ne stvara u čitaocu osjećaj ovog nehaja kao glavnog i značajnog), jer se ona uvijek sastoji u skrivanju artističke dotjeranosti i usiljene uglađenosti. Ipak se spomenuta prividnost nikada ne rađa zbog istinske nehajnosti, štaviše, događa se suprotno zbog velike i neprekidne brige, dotjerivanja i studija. Kad je nemarnost stvarna, onda je osjećaj koji doživljujemo pri čitanju djela, obilježen mukom, naporom, umjetnim dotjerivanjem, naročitim brušenjem i teškoćom. Zbog toga je lakoća, koja se mora osjetiti u književnim djelima, kvalitet koji se vrlo teško prenosi na čitaoce. Ne postizava se bez vrlo velike muke ni navika ni utjecajno djelovanje prenošenja spomenutog kvaliteta na čitaoce (27. VII 1323).
(Fl. II, s. 240)
Homer je otac i trajni prvak među svim pjesnicima na svijetu. Ove dvije njegove odlike, oca i prvaka, ne mogu se pronaći ni kod bilo kojega drugog umjetnika ili učenjaka. Štaviše, ako nekoga i priznaju za prvaka u umjetnosti ili znanosti, ipak ga ne možemo kao Homera s takvom sigurnošću nazivati trajnim prvakom, jer je ta sigurnost prouzrokovana iskustvom tolikih stoljeća. To je u prirodi poezije da je ona vrhunska već u samom početku. Velim da je vrhunska i nepristupačna ukoliko je doista poezija i to prava poezija, ali ne s obzirom na sam stil. Primjer nam je Dante, koji ukoliko je pjesnik, nije imao i nikad neće imati jednake sebi među talijanskim pjesnicima (21. VII 1822).
(Fl. I, s. 153)
Od Homera do danas sve se usavršilo, ali nije poezija.
(Fl. I, s. 87)

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License