Federiko Garsija Lorka

FEDERIKO GARSIJA LORKA: „ROMANSA O LUNI“

Luna je, obla poput nara.
ušla u kovačnicu.
Dete je gleda, gleda.
Dete je neprestano gleda.
Luna u zraku ustreptalom
širi ruke,
otkrivajući raspusna i čista
nedra od tvrdog lima.
“Beži, oh! luno, luno, luno!
Ako Cigani dođu,
napraviće od tvog srca
đerdane i prstenje belo!“
“Pusti me, dete, da zaigram!
Kad Cigani dođu, naći će te
na nakovnju, očiju zatvorenih!“
“Beži, oh, luno, luno, luno!
Već čujem bliski topot konja!“
“Pusti me, dete, i ne gazi
uštirkanu belinu moju!“
Sve bliže bubnja topot konja
po zategnutom dobošu ravnice.
U kovačnici ležalo je dete
na nakovnju, očiju zatvorenih.
Iz maslinjaka stigoše Cigani
noseći san i bronzu.
Visoko uzdignute glave
i očiju snom obrvanih.
Aj, kako žalobno uzdiše sova
na crnom stablu noći!
Nebom odlazi luna, luna
i dete odvodi za ruku.
U kovačnici leleču Cigani
i plaču gorko.
A nad njom lahor veo svija,
veo crnine lahor nad njom svija.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License