Dara Sekulic

DARA SEKULIĆ

Rođena je 1931. godine u selu Kordunski Ljeskovac. Do svoje desete godine živjela je u rodnoj kući koja je spaljena 1942. Nakon pogibije roditelja boravila je po dječjim domovima i đačkim internatima. Gimnaziju je pohađala u selu Rujevac na Baniji, Italiji, Splitu, Karlovcu, Zagrebu i Sisku, a Višu školu za socijalne radnike završila je u Sarajevu gdje živi od 1953. godine.

Vrijeme posljednjeg rata provela je sa troje unučadi u izbjeglištvu, a u svoj stan u Sarajevu vratila se 2002. godine.

Objavila je knjige: Odsanjani dom, Grlom u jagode, Gorak konak, Blisko bilo, Licem od zemljice, Oblik studi, Duh pustoši, Licem prema suncu, Brat moj Tesla, Reč se igra (pjesme za djecu), Ni veliki ni mali, Kameni Kašalj i druge knjige, kao i izabrana djela u pet knjiga i Go pauk.

Zastupljena je u brojnim antologijama u zemlji i svijetu. Pjesme su joj prevođene na mnoge jezike. Dobitnica je i Zmajeve nagrade za 1997. godinu, prvi dobitnik nagrade «Savo Mrkalj», SPD «Prosvjeta», Zagreb za 2006. godinu. Živi u Sarajevu.

Nagrada Skender Kulenović Dari Sekulić

Na uzanu putu

Pusti svakog ispred sebe,
ti znaš da ćeš stići,
neko ne zna, pusti ga.

Ako ti na putu stoji,
zaobiđi, ne zagledaj,
ostani u sebi, ni blizu
drugome ne priđi.

Idi dijete, puštam te,
pusti i ti mene da se skljokam;
nisam drvo ono gore,
ni priča o uspravnom umiranju,
i drvo obore.

Sretna sam što sam mogla
da se sklupčam, časkom disati
prestanem, da se skvrčim
i ukočim, sabijem u sebe,
da sakrijem se, prikrijem.

Sretna sam što nisam drvo,
i što sam se iz korijena iščupala.

Ti nemaš ni toliko

Rod tvoj, tvoji rođeni,
razdvojeni, rasuti u svemiru,
imaju tebe, uvijek su te imali
kao prašku kosmičku.

Ti nemaš ni toliko,
ti nemaš nikoga.

Mislila si da se vraćaš kući,
dok nisi vidjela, kuće da
nisi ni imala, bila je to samo
produžena čežnja.

Bježanje je strah i prisila,
a svijet u koji bježiš –
tuđi i sve dalji.

Gledni, gle

U ogledalu ćeš sebe ugledati,
ali ogledalo neće pogledati tebe.
Samo će ono što si poželjela
bljesnuti, da se poveseliš.

Toliko da sakriješ lice,
i bržim bljeskom da se sneveseliš.

Iznad vjeđe savi prste, u vijenac
stavi, zaštiti se,
od bujice svjetlosne sačuvaj se –
od zrake ubice, sačuvaj se.

Brzo umire jedno od dvoje
koji se vole, koji se ne vole –
dugo, dugo se ne vole.

Beskraj

Nigdje više čežnje, nigdje hljebom
bogatijeg beznađa.

Kraj se bliži sa svakim korakom,
i sa svakim se udaljava.

U planini si visok koliko i drvo
najviše, k njemu težiš.

U polju si malen koliko i zrno,
od zrnca živiš.

Šta je tebi ovo brdo iznad polja
kuda ide to nebo iznad brda.

U vrtlogu

Vidjela sam u tvome oku
staklo boje olova. Možda oči
ne umiru kada dođe smrt.
Iz mrtvoga, oči možda gledaju
i vide dalje od života, daleko
vide, tamo kuda odlaze.

U oku što zapamtimo, rukom
ne možemo prenijeti u riječ pjesme.
Iako smrt ne priznamo, mi se bojimo,
živa je, pomišljamo, jer smrt je
zauvijek, i od svega jača.

O hvala ti smrti što i moj život uprti,
tebi ništa nije teško.

Kad taj život koji si ponijela,
gledam iznutra, unatrag, on nema mrlje,
ali ima grijeha. Grijeha ima, kako ću
umrijeti. Mati moja, ne možeš mi
kazati, kako si ti umirala.

U vrtlogu ne mogu plivati, samo mlatim
rukama, i sporo se davim.

Slična nesreća

Nakon sto dana kiše, upeklo je sunce.
Ne znaš šta je poželjnije.
Ali sve to rodno, roda neće dati,
jer, dobro – ono bolje poništava.

Skinula sam košulju, izbrazdanu kožu
zrak da opali, da osjetim kako dišem
čitava. Valjda neće naići neka slična
nesreća, pored jedvačujnog malog potoka.

Požar

Požar nije što i vatra,
vatra tinja, požar hara.
Vatra je meka dama plava,
u toplo krilo njeno, ja bih
da se sklonim od požara.

Požar je iskre hulja umnožena
bez nadzora kada krene, u sebi
prasak kobni, sveharajući
jezik zlobni, isplažen kad zemljom
liže, zlo koje i sebe prestiže.

Oštre sablje plamene kad stanu
da vitlaju i sijeku; šta zmiju
samotnu zakloni, mravi kud poteku,
od pošasti voda gdje se skloni.

Dobra poljanica

Tu je polje bilo,
moje je to bilo polje.
Tu su bubrile ljubljenice,
ljubenice.

U polju je izvor bio,
to moja je bila voda.
Pili su je momčinje,
gasni da bi ljubili
i žeđali poslije ljubavi.

Bilo je groblje s kraja polja,
i pri kraju moj grob.
Od zaborava i korova –
dođoh da ga oslobodim.

Pomisao

Živote, ostavi me,
dosta si sa mnom bio.
Nisam ti ljubav obećala, kad si
u tijelo moje se zaljubio;
prvo moje lice, ono mliječno
kad si obljubio.

U prirodnog sam vjerovala boga,
u tebe živote nesiti. Odavno, sva
u tami, i sada u tami boravim;
i mimo toka tvoga,
živo želim da te zaboravim.

Živjela sam ili ne živjela,
ničega mi nije žao.
Ali što živjeti nisam znala,
to žal mi je, tu sam pala.

Nabujala mala voda

Sobom, sve bi ona ponijela,
trulo drvo, staklo cikom razbijeno,
korijenje i busenje, na brzinu bi pojela,
sve slučajne otpadice, hitajući
većoj vodi, u daljinu.

Što zavalja predala bi na svom ušću
u druga usta, nepoznatom, tuđem dala.
To je voda opasnica, što nosi iznevjeri.
Kuda hita, kao da jednom joj je samo dano,
da teče nezaustavljena, neprestano.

Koljenima ne stižem je, strahova sam
saputnica. Ona presita, ne gleda me.
Ovkraj toka, prizivam je – ja sam jedna
sluđenica, idi vodo, ostavi me.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License