Danica Nain Rudovic

DANICA NAIN-RUDOVIĆ

Rođena je 1950. godine u Pjenovcu, Bosna i Hercegovina. Studirala je književnost i srpskohrvatski jezik na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a slavistiku i balkanologiju na Slobodnom univerzitetu u Berlinu. Magistar je filologije. Živi u Berlinu.
Piše poeziju, prozu i eseje. Objavila je pet knjiga pjesama. Zastupljena je u više međunarodnih antologija. 1988-1991. bila je predsjednica Medjunarodne grupe književnika pri Novom društvu za književnost u Berlinu. Prevođena je na engleski, rumunski, poljski, danski, i druge jezike. Piše dvojezično, na srpskom i na njemačkom jeziku.Član je Udruženja njemačkih književnika Verband deutscher Schriftsteller (VS) i Udruženja srpskih književnika u dijaspori SEDMICA, Frankfurt na Majni. Objavljivala je i pod imenom Dana Nain-Rudović.

KOŠPICU NAĆI

Zalud
Proljeća ovog
Cijelu zemlju svoju
Očima i ušima
Preorah

U crnu utrobu
Preduboko potonula
Košpica ona
Iz koje niče
Ljubav

MAJKA

Mladi su vrhovi prstiju
Moje majke
Iz njih se rađaju anđeli
Od bijelog pamuka
Po zavjesama u kuhinji
Krila šire

Iz vrhova prstiju
Moje majke
Cvjetno sazviježđe izlazi
Po draperiji
Korijen pušta

Prvo u svaku očicu
Po jednu brigu ukukiča
I svakim ubodom igle
Po jedan bol uveze
A onda stavi
Hegela na krilo -
S njim ona raspreda
Filozofiju istorije

RIJEČ

Kad se iz nekog
Tuđeg jezika
Svojoj riječi vratim
U grlu mi se meka
Rascvjeta
U oku pupoljke rastvara
Zažubori
Bistra zadrhti
Moja ljubav
Zamiriše
Na život
Prije života
Moja riječ

ULICOM MAŠE VJETAR
Branku Čučku in memoriam

Poslije tvog odlaska
Na koljena je pala noć

Rukama
Punim ledenih bodeža
Ulicom našeg djetinjstva
Maše vjetar

Kazaljke pukle
Vrijeme
Ostade bez vremena

Nebo bez zvijezda

Crni baldahin prekrio
Sve šutnje

I NIŠTA VIŠE

Neću ni noktom
Da zagrebem tugu
Crnicu svoju

Niti ću zavirivati
Pod busen
Tu gdje ostao je
Moj gorki korijen

I neću doći
Da razbudim i smekšam
Na ispucalim usnama
Kameni muk

Doći ću da zahvatim
Tek koliko u dlanove
Može da stane
Vode sa izvora

Sve žedne godine
Da napojim
Pod modrim svodom
Da stojim sama

Stojim i slušam
Kako trava diše
I ništa više

ZA STOLOM

S nama za stolom
Doručkuje stranac –
Šutnja

Nikad toliko
Nismo
Jedno drugom rekli

Da li ono isto
Ili
Svako nešto
Svoje

KROZ PRIZMU

Je li vrijeme
Između naših lica
I čestice zraka
Stvrdnulo
U stakleni zid

Gledamo se
Kroz njegovu prizmu
I riječi nam se sretnu

Zar tek ruke nikad
Nikad više
Da se ne dodirnu

OVE JESENI

Zato što tebe
Zvijeri moja
Još uvijek
U naručje primam
Zato mi šuma
Jeseni ove
Svakim listom
Žut jezik
Plazi

RUŽA OD JERIHONA

Nisam ja
Ruža od Jerihona
Anastatica, suva biljka
Bez stabla i korijena
Među dinama pješčanim
Žedna
Da čekam vječnost

Iz ptičijeg kljuna
Oazi cvrkuće dan

Između mutnih vremena
I plemena zavađenih
Na zemlji ničijoj
Ti meni donosiš
Vedro vode
Slast datula i čarobni jasmin

BEZ ZEMLJINE TEŽE

Za ruku me povela
Ta tvoja pjesma
U ljetnji solsticij
Preko vrelog asfalta
Iz košmarnog grada
Oslobodila me
Zemljine teže moga juga
Gdje klonule su bijele ptice
Mrtve popadale
Na ranjeni kamen

Za ruku me povela
Ta tvoja pjesma
Na rub kontinenta
Mojim makovima žutim
Oni opijeni svjetlom
Kratkog sjevernog ljeta
Nožne članke mi ljube
Vrijeme vraćaju
U kome mene bilo nije
Ponovo da zidam
Porušenu ljubav

Za ruku me povela
Ta tvoja pjesma
Na drvenoj verandi
Ponoćno sunce
Tuge moje iščitava
Plavet brda, jezera i oka
Ovaj sjeverni san
Do srži mene prožima
Da zalebdim
Nad kamenim prstima
Vječnih domova samanskih

Za ruku me povela
Ta tvoja pjesma
Bez zemljine teže
Moga juga
Uz osmijeh mitskih trolova
U haljini satkanoj
Od zlatnih niti sunčevih
Zaplesala sam s tobom –
Tvoje široko rame
Oduvijek je bilo moj tron
Jedini moj oslonac

Za ruku me povela
Ta tvoja pjesma
Snježne namete da čekam
Nebo da se rascvjeta
Eskimskim ružama
U zvižduku vjetra
Začarana nek’ nestanem
Kroz snježnu bjelinu
Svoje maternje riječi
Čuvaću pod jezikom
Sve dok me ne pronađe
Eskimska smrt

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License