Dakomo Leopardi Pesme

PESME
Italiji (AW Italia), prevela Mirjana Rodić
Poslednja Safina pesma (Hitimo canto di Saffo), preveo Sibe Miličić
Usamljeni vrabac (IV passero solitario), preveo Sibe Miličić
Beskonačnost (L'infinito), preveo Vladimir Nazor
Veče prazničkog dana (ha sera del di di fešta), preveo Sibe Miličić
Mesecu (Alla luna), preveo Sibe Miličić
Konsalvo (Consalvo), preveo Frano Alfirević
Svojoj dragoj (Alla sua donna), preveo Vladimir Nazor
Silviji (A Silvia), preveo Vladimir Nazor
Uspomene (Le ricordanze), preveo Sibe Miličić
Noćna pjesma jednog pastira lutaoca u Aziji (Canto notturno di un pastore errante dell' Asia), preveo Frano Alfirević
Tišina poslije oluje (La quiete dopo la tempesta), preveo Frano Alfirević
Subota na selu (II sabato del villaggio), preveo Frano Alfirević
Ljubav i Smrt (Amore e Morte), preveo Frano Alfirević
Sebi (A se stesso), preveo Vladimir Nazor
Aspazija (Aspasia), preveo Frano Alfirević
Zalazak mjeseca (II tramonto della luna), preveo Frano Alfirević
Zukva ili cvijet pustinje (La ginestra 0 il flore del deserto), preveo Vladan Desnica

Đ. LEOPARDI
PESME I PROZA

ITALIJI
O, domovino moja, vidim zidine,
pobedne lukove, kipove,
samotne kule naših predaka —
al' slavu ne vidim ja,
nit vidim lovor i oružje koje su
nosili davni nam dedovi. Bez ičega
sada, golo čelo i grudi pokazuješ.
Tugo, koliko rana, modrica i krvi!
O, kakvu te vidim,
raskošna ženo! Pitam i nebo i svet:
recite, recite mi
ko je dovede dotle? A strasnije je
još — obe ruke njene su u lancima;
gledaj, kose rasute i bez koprene
na zemlju prezrena, napuštena seda,
pa lice skrivajući
med' kolenima — plače.
Plači, imaš rasta, Italijo moja,
za pobedu rođena
pa bila dobra il' zla tvoja sudbina.
I da su ti oči dva živa izvora,
plač tvoj ravan nikada
bio ne bi nevoljama i pokori;
jer bila si gospa, a sad si sluškinja.
Ko o tebi govori
il' piše, da ne kaže, na prošlu slavu
misleći: velika beše, sad to nije?
Zašto? Zašto? Gde ti je stara snaga,
gde oružje, gde smelost, gde postojanost?
Ko ti mač otpasao?
Ko izdao? Kakva veština, upornost

il' sila kadra beše
da tebi plašt i krunu zlatnu oduzme?
Kako si pala, kada,

sa onolike visine tako nisko?
Zar se niko ne bori za te? Od tvojih
te niko ne brani? Oružje, oružje
amo: ja boriću se i poginut sam.
Podaj, o nebo, iskra

da bude krv moja u grud'ma italskim.
Gde su ti sinovi? Čujem zvuk oružja
i zaprega, i glasova, i doboša:
u tuđim krajevima
bore se deca tvoja.
Stoj, Italijo, počuj! Vidim li, ili
se čini, talasanje pešaka, konja,
i dim, i prašinu, i blesak mačeva
ko sev munje u magli.
Nije ' ti uteha? Patiš li što ne smeš,
strepeć od ishoda, budućnost gledati?
Što se na tim poljima
italska mladost bori? O, vi, bogovi,
za tuđe tlo se tuku naši mačevi.
Jao onome ko u ratu ne gine
za otadžbinske obale, ljubu vernu
i svoju decu dragu,
već za druge, za tuđi
mu svet, i neće moć da kaže umiruć:
O, zemljo roditeljko,
život koji mi dade — evo ti vraćam.
Oh, srećno i drago i blagosloveno
doba davno, za zemlju
kad su u smrt hrlile naroda vojske;
i vi, za sva vremena časni i slavni,
o, tesalijski klanci,
u kojim Persija i sudba slabije
behu neg šaka čestitih, plemenitih
duša! Ja verujem da bilje, kamenje,
talas i gore vaše zbore putniku

na nemuštom jeziku
kako su čitavu obalu prekrila
tela nepobedivih
iz četa koje Grčkoj odane behu.
Surova kukavica
Kserks tad preko Helesponta pobeže,
sramotu potomstvu svom time nanoseć;
a na brežuljak Antela, gde umiruć
četa vojnika sveta, besmrtna postade,
pesnik Simonid stade,
u nebo zagledan i more i kopno.
I suze roneć niz oba obraza, i uzdišuć,
i koraka teturava, on uz liru zapeva:
O, blagosloveni vi,
što grudi izložiste neprijateljskim kopljima
za onu što život vam dade; vas Grčka štuje,
a svet vam se divi. Na oružje i gibelj
šta vas privole, koja vas ljubav mlade
ponese u vrtloge gorke sudbine?
O, momci, zar radostan
čas poslednji vam se činio, te plačnoj,
hladnoj stazi smehom u susret hrliste?
Izgledalo na igru il' sjajnu gozbu
svak od vas je pošao — u smrt nikako.
A čekao je na vas
mrtvih svet tamni i val
samrtni; ni ljube, ni deca ne behu
vam blizu kad padoste
na ljutoj obali bez suza, bez poljupca.
Al' ne i bez muke goleme persijske
i bola im večita.
Ko lav kad zađe u čopor bikova,
skačuć jednom na leđa i kandžama
hrbat mu guleći
dok drugom bok il' bedro kida zubima,
tako međ' čoporima Persijanaca
gnev besneo i hrabrost grčkih srdaca.
Gle, konjanici i konji polegli;

gle, beg pobeđenima
kako su sprečila kola i srušeni
šatori, dok tiranin .
beži međ' prvima, i bled i raščupan;
vidi, kako su krvlju
varvara poprskani grčki heroji,
zbog čega Persija zauvek bedna stoji.
Lagano, savladani ranama, padaju
jedan po jedan. O, slava vama, slava;
nek ste blagosloveni
dok je u svetu zbora i pismena.
Pre će se otkinut i strmoglavit
u more, pogasit se u bezdnu zvezde
no što će spomen na vas
proći i vašu ljubav.
Grob vaš je žrtvenik; i dolaziće majke
da deci pokažu presvetle tragove
krvi vaše. Evo, ja padam ničice
na tlo, o, vi blaženi,
i ljubim kamenje ovo i busenje
što slavljeno će i hvaljeno bit večno
od pola sve do pola.
O, što nisam i ja pokopan sa vama
da svoju krv dam toj zemlji hraniteljki.
I ako mi sudba, drukčija od vaše,
ne dade da za Grčku pavši u ratu
zaklopim oči svoje,
onda neka barem skromna
slava pesnika vašeg u budućnosti
traje, ako bogovi
dadu, isto toliko kol'ko i vaša.

POSLEDNJA SAFINA PESMA
O, tiha noći i stidljivi zrače
Lune što pada, o ti, što ističeš
sred neme šume ponad strme stene,
vesniče dana; vi, mojim očima,
dok još ne znadoh za bol i sudbinu,
premile, drage slike! Vid vaš slatki
već se ne smeši meni očajnici.
U nam se radost neobična budi
kad se kroz vazduh i trepetna polja

nosi dim vlažni valova i kada
nad našom glavom teška kola Zevsa
sa grmljavinom mračni vazduh dele,
volimo plovit brdom i dubokim
dolinam' među oblacima, motrit

divlji beg stada preplašenih, ili
strme reke prevarnih obala
ršum i srdžbu vrtoglavog vala.
Božansko nebo, lep'je plašt tvoj, lepa,
Zemljo si rosna. Vajme, od bezmerne

ove lepote ni jednoga dela
nevoljnoj Safi ne dadoše bozi,
ni kob okrutna. Kraljevstvu tvom holom,
Prirodo, data ko gost bedan, težak,
prezrena ljubeć, uzalud moleći

uzdižem k tvojim oblacima dragim
srce i zene. Meni se ne smeši
cvetna padina, ni jutarnja sjajnost
s nebeskih vrata. Mene ne pozdravlja
pev šarnih ptica, niti šumorenje

bukvinog granja. A gde bistar potok
u senci vrba nagnutih rastvara
prečiste svoje grudi, on s prezirom
otimlje mojoj nesigurnoj nozi
zmijaste svoje vode,
što, tišteć kraje mirisne, prohode.
Šta skrivih, koji neizreciv prestup
ukaljao me pre rođenja da me
nebo i sudba tako mrko motre?
Šta zgreših dete kad još život ne zna

nikakav prestup, da zbog toga lišen
mladosti, cveća, ispreo se konac
moj tako gvozden na nesamilosne
Parke vretenu? Neoprezne glase
usna ti širi: da zbivanja kobi

tajna svest kreće. Sve je tajanstveno,
sem našeg bola. Za plač se rodismo
mi, rod napušten, a razlog počiva
u krilu Božjem. O brige, o nado,
najmlađih leta. Varkam' Otac dade,

prijatnim varkam' kraljevanje večno
međ' narodima. Za podvige muške,
za pesmu, i za maštu
vrlina ne sja u prostome plastu.
Mrećemo. Baciv veo nedostojni

na tlo, duša će naga pribeć Ditu,
i strašnu grešku popraviće slepog
upravitelja zgoda. A ti, za kog
zaludna, duga ljubav, vernost duga
i bes zaludan žudnje me priveza,

živi u sreći, ako je na zemlji
bio ko srećan. Mene škrti Zevs
tečnošću divnom čaše ne poškropi,
jer propadoše varke, ko i sanak
moga detinjstva. Našega života

lepši dan svaki prvi nam odleti.
Nadođe boljka, i starost, i senka
smrti ledene. Evo, od tolikih
čekanih palmi i grešaka slatkih
osta mi Tartar. Boginja tenarska

ima smelost mog uma,
ko i noć mračna, obala bez šuma.

USAMLJENI VRABAC
Š najvišeg vrha starinskoga tornja,
usamljen vrapče, ideš pevajući
u polje dokle ne rodi se veče;
a skladnost pesme ovim dolom bludi.
Okolo proleće
trepti vazduhom i poljima igra
da se rastapa srce gledajući.
Čuješ blej stada, mukanje volova,
radosne ptice takme se, zajedno
slobodnim nebom kružeć tisuć puta,
svoje najbolje doba svetkujući.
Ti sve to gledaš, zamišljen, iz kuta,
bez društva i bez leta,
ne mariš radost, od igre odlaziš,
pevaš, tako prolaziš
najlepši cvet svog života i leta.
Avaj, koliko liči
moj život tvome! Igranje i osmeh,
slatku obitelj radosnog detinjstva,
tebe, ljubavi, sestrice mladosti,
uzdahu gorki nevoljne starosti,
ne znam zbog čega ne marim, čak od vas
gotovo stalno bežim,
gotovo sam, i čudan,
rodnome mestu svojem,
provodim svoga života proleće.
Ovaj dan koji već osvaja veče
u mom, obično, svetkuje se gradu.
Čuješ vedrinom ječi trube jeka,
čuješ čest grmež cevi u pušaka
sa dugim tutnjem kroz sela daleka.
Sva lepa, sva svečana
mladost našega mesta
ostavlja kuće, na pute se sliva,
gledana, gleda s radošću u srcu.
Ja, sam, izašav ovde,
na ovaj deo dalekoga polja,
radost, igranja živa
odlažem drugoj dobi. Dok mi oči
uprte ka vedrini
zaslepi sunce, posle vedrog dana
što mreć odlazi
iza dalekih brda, te se čini
da kaže: mladost blažena prolazi.
Usamljen ptiću, ti, došav pred veče
življenja što će tebi dati zvezde,
nećeš, izvesno, zbog svog
žalit se stanja,
jer je plod prirode
svako vaše željenje.
Meni, ako starenje,
prag njegov plačni,
ne uspem izbegnuti,
kad budu zene tuđem srcu neme,
svet za njih prazan, a budući dnevi
od sadašnjega dosadniji, mračni,
šta će vredit to htenje?
Šta ova moja leta? Šta i ja isti?
Vaj, kajaću se, i često,
ali očajan, natrag oglednuti.

BESKONAČNOST
Sveđ drag mi bi taj samotni brežuljak
i ta živica, koja mi toliko
oduzima od zadnjeg zrenika.
Al' tu mi, sjedeć i gledeći, biva
ko da preko nje prostore beskrajne
ja mišlju gradim, šutnje natčovječne
i najdublje tišine; gdje će, malne,
da prestraši se srce. A kad vjetar
čujem, gdje šušti kroz ta stabla, onaj

mir beskonačni poređujem s glasom
zemaljskim; i tad meni na um pada
vječnost i mrtvo doba, pa i živog
doba nam glas. — U bezmjerje se tako
utapa miso: i meni je milo

brodolom svoj doživjet u tom moru.

VEČE PRAZNIČNOG DANA
Meka i vedra noć je, i bez vetra,
a tihi, iznad krovova i bašta,
počiva mesec, te, dalek, otkriva
svaki breg jasan. O, devojko moja,
sve staze ćute, a na prozorima ,
noćna svetiljka, retka prosijava.
Ti spavaš, san te savladao, sladak
u tihoj tvojoj sobi. Ne muči te
nijedna briga. Već ne znaš, nit misliš

kakvu mi ranu otvori na srcu.
Ti spavaš, a ja povirih da ovo
pozdravim nebo milosnog izgleda,
Prirodu drevnu, svemoguću, što me
stvori da patim. Reče mi: ja tebi

ne dam nadu, čak ni nadu; drugim
nek ti oči ne sjaju do plačem.
Ovaj dan beše svečan. Sad od igre
ti se odmaraš i valjda prebrajaš
u snu kolikim ti se svide danas,

koliki tebi. Ne ja, ne nadam se
da me se sećaš. Međutim ja pitam
koliko ću još živet, pa se na tlo
bacam, vičem, zavijam. Grozni dani
u tako mladoj dobi! Jao, čujem

ulicom blizu nekog zanatlije
samotnu pesmu što se kasno u noć,
posle zabave, vraća bednom stanu,
i bolno mi se moje srce steže
misleć na svetu kako sve prolazi

malne bez traga. Evo, prošao je
praznik, a za njim dan običan sledi,
i tako vreme odnosi sa sobom
sve zgode ljudske. Gde je, gde, glas sada
naroda drevnih? Gde je sada poklik

otaca naših slavnih, ono carstvo
Velikog Rima, oružje i zveket
što ode preko zemalja i mora?
Muk i tišina sve je, sav miruje
svet i već niko o njima ne priča.

U prvoj dobi svojoj, kad se čeka
sa žudnjom praznik, pa kada je proso,
ja, tužan, bdijuć, stisko sam uzglavlje
i u noć kasnu jedna pesma što se
čula gde gine stazama, polako,

već tada tako stezala mi srce.

MESECU
Dražesna luno, ja se sećam da sam,
pre jednog leta, na vrh ovog brega,
teskobom mučen išo da te gledam.
Tad si visila iznad ove šume,
kao i sada, te svu obasjavaš.
Al' maglen, treptav, od plača što mi je
veđama teko, mojim se očima
činio lik tvoj, jer beše pun bola
moj život. Još je, i ne menja način,
-
ljubljena luno. Ipak mi pomaže
sećanje, kao i brojanje trena
svojega bola. O, kako je dobro
u mladom dobu, kada još daleki
put ima nada., a sećanje kratak,

spominjati se prohujalih stvari,
pa i turobnih, čak dok bol još traje.

KONSALVO
*
Pri kraju svoga boravka na zemlji
ležo je Konsalvo, ogorčen neko vrijeme
zbog sudbe svoje, sad ne više, kada
sredinom dvadeset i pete godine,
naginjao mu se nad glavom zaborav
željeni. Kakav već dugo, dugo ležaše,
takav je bio na dan svoje smrti,
ostavljen od najmilijih prijatelja,
jer, s vremenom, na svijetu prijatelj nijedan

ne ostaje onom koji zemlju ostavlja.
Uz njega ipak bješe, došav iz samilosti,
da tješi njegovo bezizgledno stanje
ona na koju jedinu uvijek mišljaše,
Elvira, na glasu zbog božanske ljepote,

svijesna svoje moći, svijesna da pogled jedan
umiljat njezin, riječ jedna prožeta slatkoćom
nekom, prem tisuć puta ponovljena, tisuć,
u misli ustrajnoj, zna oslonac biti
i hrana nesretnom zaljubljeniku,

iako nikad ni jednu riječ ljubavi
od njega ne ču. Uvijek u onoj duši
jači je bio od velike čežnje
neki nadmoćni strah. Ljubavi silne
postade tako djetetom i robom.

Al' najzad smrt presiječe davni čvor
njegova jezika. Jer osjetiv znake
stalne onog dana, što čovjeka rastvara,
nju, za odlazak već spremnu, uze za ruku,
i stišćući tu prebijelu ruku,

reče: ti odlaziš i vrijeme te sili;
Elvira, zbogom. Neću te vidjet, mislim,
još jednom. Sad zbogom, dakle, hvala ti
na pažnji, koliko najviše mogu izreć
usne moje. Nagradu će ti dati

ko može, ako nebo milosne nagrađuje.
Problijedi ljepotica i, dok slušaše,
grudi joj dahtahu, jer onaj ko odlazi,
čovjeku bolno uvjek steže srce, makar
i stran bio, kad zauvijek zbogom kaže.

I protuslovit je htjela, skrivajući
umirućem da se kob približava.
Al' on preteče njenu riječ i doda:
žuđena i zazivana dugo, kako znaš,
silazi k meni smrt, koje se ne plašim,

i radostan mi se čini ovaj smrtni dan.
Istina, teško mi je što te zauvijek gubim,
zavazda, jao, odlazim od tebe.
Srce mi se kida dok to kažem.
Vidjeti neću više one oči

niti čuti tvoj glas. Reci: ali prije
rastanka vječnog, Elvira, poljubac,
jedan samo, zar nećeš dati mi? Tek jedan
poljubac u cijelom mom životu. Milost,
koju umirući traži, ne krati se.

I hvalit već se neću moći darom,
ja polumrtav, kom će tuđa ruka
zatvorit, za čas koji, usne navijek.
To rekav, na obožavanu ruku
s uzdahom, moleć, pritisne hladne usne.

Dvoumeć osta, zamišljena u stavu,
prekrasna žena, i uprijevši pogled
blistav, pun svih dražesti, u oči nesretnika,
gdje sjaše suza posljednja, zadrža ga.
I ne dade joj srce da prezre molbu,

da sjetni rastanak odbijanjem zagorči.
Štaviše, samilost za ljubav dobro znanu
svlada je, i božansko lice, ona usta,
toliko žuđena, kroz godine mnoge
sadržaj sanja i uzdaha, približiv

nježno od bola smrtnog izmučenom licu,
blijedom, sva dobrostiva na vid silne žalosti,
na grčevite usne zaljubljenog, dršćućeg
u zanosu, utisnu bezbroj poljubaca.
Što bi od tebe tad? Kakvi se pričiniše

život, smrt, nesreća tvojim očima,
umirući Konsalvo? On položi ruku,
koju još držaše, ljubljene Elvire,
na srce, što posljednje je drhtaje
ljubavi i smrti otkucavalo,

i reče: Elvira, ah, Elvira moja! Zar sam
na zemlji još; zar zaista baš tvoje
te usne bjehu i tvoju ruku stišćem!
Ah, čini mi se vizija mrtvog, san, il' nešto
nevjerojatno. O, koliko, Elvira,

dugujem smrti! Moja ti ljubav prije
nikada nije bila sakrivena; ni tebi,
ni drugom, jer se ne može
sakriti svijetu prava ljubav. Bješe ti
odveć očita po kretnjama, po zbunjenom

licu, al' ne iz riječi. Još, i uvijek,
nijema bi ostala neizmjerna strast,
što vlada mojim srcem, da smrt joj nije
podala hrabrost. Sad već zadovoljan
udesom svojim umrijet ću; ne žalim više
što svijetlo ugledah. Zalud nisam živio
kad mi je bilo dano da ta usta
pripijem uz svoja. Štaviše: smatram sretnim
svoj udes. Dvije lijepe stvari ima svijet:
ljubav i smrt: ovoj me nebo vodi

u cvijetu godina; zbog prve smatram se
veoma sretnim; ah, da si jedanput,
samo jednom dugu ljubav smirila
i zadovoljila, svijet bi za me bio
od tada raj zauvijek, mojim promijenjenim.

očima. Podnosio bih čak i starost,
odvratnu starost, umirena srca,
jer da je podnesem, uvijek bi bio dovoljan
spomen ma i na čas jedan samo i riječ:
bio sam sretan nad svim sretnicima.

Ah, al' toliku sreću ne dopušta nebo
naravi ljudskoj. Tako silnoj ljubavi

radost nije dana. I bio bih pristao
u vlasti krvnika podnijet bičevanje,
točak i lomaču, hrleći iz tvojih
zagrljaja: čak bih bio sišao
u strahoviti vjekovječni rasap.
O, Elvira, Elvira, sretan onaj, o blažen
nad besmrtnicima, kome ti otvaraš
ljubavi smiješak! Sretan s njime

ko za te prospe sa životom krv! –
Može, može smrtnik, to san već nije,
kô što dugo smatrah, ah, može na zemlji
iskusit sreću: To spoznah u dan kada
pomno te gledah. S moje smrti samo

ovo mi se desi. A ipak onaj dan,
sigurna srca nikad, kraj tolikih jada,
onaj okrutni dan, prekorit nisam mogao.
Sad živi sretna i svijet poljepšavaj, .
Elvira moja, svojim likom. Nitko
volit ga neće koliko ja ga voljah.
Slična se ljubav ne rađa. Koliko, o koliko
jadni Konsalvo kroz tako dugo vrijeme
zvao te i oplakivao i oplakao.
Kako, na ime Elvira, dok se srce
ledilo, blijeđah; kako uvijek drhtah, .
prelaz'eć gorko preko tvoga praga,
glas anđeoski začuv, ono čelo
ugledav, ja koji ne dršćem pred snlrću!
Ah, dah i život sada izdaju
ljubavne riječi. Proteklo je vrijeme,
i nije mi dano sjećat se ovog dana.
Elvira, zbogom. Sa životnom iskrom
odlazi najzad tvoja draga slika
iz moga srca. Zbogom, ako ti teška
ne bi ova ljubav, pošalji na moj odar
sutra, kad veče spusti se, jedan uzdah.
Ušutje; malo poslije njemu s glasom
nestade daha; a prije večeri prvi
dan njegov sretni iz pogleda mu iščeznu.

SVOJOJ DRAGOJ
Ljepoto mila, koja
jedino u snu, kao divna sjena,
il' gdje na polju sija
najljepše dan i prirotie nam posm'jeh,
meni se jedva javljaš
pa ljubav u me lijes iz daleka
krijući lice svoje:
nevini zar si Vijek usrećila
koji se Zlatan zove,
a sad ko duša što težine nema
med ljudma l'jećeš? U' sudbina škrta
od nas te krije, za budućnost sprema?

Gledati u te živu
ne nadam ja se; to bi samo mogo

moj duh, kad go i sam, po novu putu,
u boravište dođe nadzemaljsko.
Na pragu mračnog .i nestalnog žica
mislijah da će povesti te nose
pustinjom ovom. Al' na zemlji nigdje

što nalik je na tebe; a i kad bi,
govorom, licem i kretnjama, koja
od ženâ bila kao što si i ti
kâ i ti l'jepa ne bi mogla biti.
U krupnom bolu, što ga
životu ljudskom ud'jeli sudbina,
kad bi te neko ljubio na zemlji
onakvu ko što ja te mišlju vidim,
oh, taj bi sretan bio,
i osjećam uz ljubav da bih tvoju,

ko u ijeta mi mlada,
još tragom išo kreposti i hvale.
Al' nikad da nam sa nebesa sviće
utjehe trak, a s tobom život smrtni
bio bi za nas ko na nebu žice.

U klancima gdje ječi
pjev radinog težaka,
dok sjedim i dok tužim
za već dalekim mojim varkam ludim;
na humcima gdje plačem v
- .pamteći svoje izgubljene želje
i izgubljenu nadu svojih dana,
s mišlju o tebi, trepteći'se budim.
Oh, da je meni u tom v'jeku mračnom,
u zraku tom što davi,
lik tvoj da čuvam! Da bar u snu imam
što dano nije imati na javi!
Od vječitih ideja
ako si i ti jedna, pa Um vječni
u vidljiv lik ti ne da da se obučeš

te izmeđ smrtnih stvari
da život jedan kojekako vučeš;
il', ako tebe u sferama višim,
izmeđ zemalja bezbrojnih, sv'jet drugi
boravak tvoj je, pa te zv'jezda, ljepša

no Sunce, zbliza obasjava, i zrak
udišeš blaži… odavle, gdje dani
za tužan rod smrtnika
kratki su i zli, ovu himnu sada
od neznanog ti primi ljubavnika.

SILVIJI
Silvija, da i' još pamtiš
vrijeme onoga smrtnog ti života,
ljepota kad ti sjala
u očma, što se sm'ješile i krile,
a, misaona i vesela, ti si
mladosti na prag stala?
Ozvanjale su mirne
sobe i puti svuda naokolo
od pjesme neprestane,
dok ženski rad si radila, sva sretna
misleć o sudbi, što te čeka cvjetna
Maj mirisao, a tebi je bilo
boravit takve dane.
PokatKad onda ja sam,
prekinuv perom rad i milo štivo,
koji su mojih mladenačkih dana
trošili dio "najbolji, s balkona
očeve kuće, zvuku prisluškivo
tvog pjeva i ruku, što su pređu tkale,
gledo sam vedro nebo,
vrtove, pute pozlaćene, ondje
more daleko, ovdje goru. Reći
zalud se jezik trudi,
što osjećah u grudi.

Slatkih li misli, kakvih
kucaja srca i nada, o Silvijo moja!
Kakav se onda nama
život i udes ljudski prikazivo!
Tim snima, kad se vraćam mišlju sada,

osjećaj mene tišti,
što grk je i bez nade;
i nevolja me moja opet boli.
O prirodo, o prirodo,
čemu se ti ne staraš

dati, što jednom reče? Što toliko
sinove svoje varaš?
Prije no zima travu smrznu, tebe
suha je bolest bila i svladala,
djevojko nježna. I vidjela nisi
cv'jet svojih ljeta mladih,
blažila grud ti nije
lijepa hvala očiju ti crnih
il' pogleda ti zaljubljenih, čednih;
i s tobom nisu u blagdane dane,
drugarice ti mile,
pod rukom iduć, slatke razgovore
ljubavi vodile.
moja slatka'nada
doskora klonu; i životu mome
sudbina mladost zan'jeka. Vaj, kako
prođe, ti rane moje dobi drugo,
ti nado oplakana!
To je taj sv'je.t? I to su
veselja, ljubav, djela i sudbine,
o kojima smo zborili toliko?
I to je udes ljudi?
Istina kad se otkri,
ti pade, tužno, s mukom,
pa, izdaleka, u smrt i grob prazan
pokazala si rukom.

USPOMENE
Nemirne zvezde Kola, ja ne mislih
vratit se više da po običaju
gledam vas sjajne nad očevom baštom ..
i da se s "vama razgovaram s okna
ovoga doma, gde proveh detinjstvo
i videh svoje radosti svršetak.
Koliko nekad slika i maštanja
pogled mi na vas i na druge zvezde,
družice vaše, stvorio u misli,
kada sam, ćuteć, na zelenoj travi
večeri veći deo provodio,
motreći nebo i slušajuć pesmu
daleke žabe negde u poljima.
Kresnica blizu plotova lutaše
i najzad leja. Na vetru šaptahu
mirisne staze, a tamo u šumi
čempresi. Dole, pod očevim krovom,
jecahu glasi izmenični i tihi
poslovi slugu. Kakve silne misli
i slatke snove nadahnu mi vidik
dalekog mora, onih brda plavih,
što ovud vidim i koja se nadah
preć jednog dana, otajne svetove,
otajnu sreću snujuć svom životu.
Kob svoju ne znah. Koliko li puta
ovaj svoj život turobni i pusti
bio bih rado zamenio smrću.
Nit mi je srce znalo da ću biti
osuđen da tu. straćim mlado doba
u rodnom, divljem gradu, među jednim
narodom prostim, kukavnim, kom često
čudna imena, nauka i znanje

na šmeh su i Šalu. Kloni me se s mržnjom,
ne zbog zavisti, pošto me ne smatra

većim od sebe, već jer misli takvim
u duši sebe da cenim, iako
nikad to nikom pokazao nisam.
Ovde provodim godine sakriven,
sam, bez ljubavi, života, i bivam

na silu surov u gomili zlobnoj.
Ovde svu ljubav bacam i j/rlinu,
ovde postajem preziratelj ljudi
zbog stoke što je oko mene. Dotle
predrago vreme mladosti ođleće,

milije nego slava i lovori,
i čisto svetio dana i disanje,
gubim te žalud, bez jedne radosti,
u ovom svetu neljudskom, uz boli,
suhog života, ti jedini cvete.

Dolazi vetar noseći glas sata
sa gradskog tornja. Sećam se, zvuk ovaj
bio je mojim noćima uteha,
kada, još dečak, usred tamne sobe,
bdio sam, radi neprekidnog straha
želeći jutro. Ovde nema stvari
koju bih čuo i video a da
duši mi neku sliku ne povrati,
neko sećanje slatko ne razbudi.
Slatko za sebe, ali s bolom uđe
miso sadašnjeg, neka pusta želja
prošlosti tužne i reč: ja sam bio.
Ta lođa tamo, prema poslednjima
zracima dana, zidi naslikani,
stada na slici, sunce što se rađa
nad poljem pustim, pružili su mojem
neradu mnogo uživanja, dokle
s boka mog beše uvek ona moćna
pogreška moja zboreć mi gde bio.
U ovim drevnim salam, uz sjaj snega,
s fijukom vetra okolo prozora
tutnjahu šale i radosni moji
glasi u doba kad nam se privida
nedostojno, gorko, otajstvo stvari
puno miline. Kao neiskusni
ljubavnik, žudi dečarac netaknut
ceo svoj život varavi, zadivljen
stvara u mašti lepotu nebesku.
O, nado, nade, vi prijatne varke
dobe mi rane. Uvek kad govorim,

na vas se vraćam. Jer tokom vremena
menjanjem čuvstva i misli, ne mogu
zaboravit vas. Znadem da su sene
i slava i čast, a tek pusta želja
slasti i dobra. Ploda nema život,

zaludna beda. Iako su prazne
godine moje, a pusto i crno
smrtno mi stanje, vidim: malo meni
otimlje sudba. Ali, jao, kad god
na vas pomislim, nade moje stare,

i na maštanje ono svoje prvo,
pa gledam zatim svoje žice bedno
i bolno, te da smrt je samo ono
što danas imam od tolike nade,
osećam srce steže se i ne, znam

utešiti se zbog sudbine svoje.
Pa kada ova zazivana samrt
bude mi blizu i kraj bude došo
mojoj nesreći; kad mi bude zemlja
strana dolina, a iz mog vidika
ode budućnost, vas ću se setiti,
izvesno, i još ona će mi slika
izmamit uzdah, ispunit gorčinom
da zalud živih, a u zadovoljstvo
kobnoga dana uliti gorčinu.

I već u prvom mladosti mi huku
zadovoljstava, teskoba i želja,
smrt sam zazivo višeput i dugo
sedeo tamo kraj onog izvora
misleći da ću u onim vodama

utopit nadu i bol svoj. A, zatim,
slepom bolešću doveden u sumnju
"za život, lepu oplakivah mladost,
cvet svojih bednih dana, što je tako
prerano pao, i sedeći često
u kasne sate na krevetu, bolno
stvarajuć pesme pri drhtavom svetlu,
žalih zajedno, s tišinom i noći
duh što odlazi i samom sam, sebi
pred zoru pevo pesmu samrtničku.

Ko bi se mogo bez uzdaha sećat
vas, prvi dani mladosti, o, dani
krasni, prekrasni, neizrečni, kada
uznesenom se smrtniku prvi put
smeše devojke. Sve se naokolo

takmiči smehom, a neprobuđena,
ili još blaga, zavidljivost ćuti.
Gotovo (čudo neviđeno!) svet mu
desnicu ruku pomoćnički pruža,
oprašta greške i svetkuje njegov

u život novi ulaz, klanjajuć se
kaže: gospodarom-, primam te, zovem.
Nestalni dani, slični nekom blesku
raspršiće se. Koji smrtnik može
ne biti svestan svoje bede kad mu

nestade onog divnog doba, onog
dobrog vremena: kada mu se mladost,
o, jao, mladost, mladost ugasila?
Nerino, zar mi ne pričaju ništa
o tebi ova mesta? Nestalo te,

valjda, iz moje misli? Kud mi ode?
Jer ovde samo sećanje na tebe
nalazim, moja sladosti! Više te
rođena zemlja ne vidi, a ono
okno je pusto s kojeg si obično

govorila mi i sa koga tužna
obrazuje se svetla zraka zvezda.
Gde si? Jer više ne čujem gde zvoni
tvoj glas ko nekad davno, kad je znao
svaki daleki zvuk usana tvojih

dopiruć k meni sa bledilom moje
"bojiti lice! Drugo vreme. Slatka
ljubavi moja, behu tvoji dani.
Prošla si. Drugim suđeno je danas
ići po zemlji, stanovat na ovim

mirisnim brezim. Ali ti prođe brzo,
kao san neki bio ti je život.
Tu, igrajući, radost ti na licu
sjala, u oku snovi poverenja;
svetio mladosti. Ali ih ugasi

kob i ti pade. Nerino, u srcu
ljubav mi drevna vlada. Ako gdekad
na svečanosti i posela krenem,
kažem sam sebi: Nerino, na sela,
na svečanosti više se ne spremaš.

Kad se maj vrati, pa pesme i granje
noseć, k devojkam idu zaljubljeni,
kažem, Nerina više ne uživa,
polja i vazduh ne gleda. Prošla si,
prošla si, jao, moj uzdahu večni.

Stog nek je svakom ljubavnom maštanju,
osećajnosti celoj mojih čula,
tužnim i dragim trepetima srca,
družica ova gorka uspomena.

NOĆNA PJESMA JEDNOG PASTIRA LUTAOCA U AZIJI
Što radiš, mjesece, ti, na nebu, što radiš,
reci mi, šutljivi mjesece?
Uvečer se pojaviš
i prostore promatraš; zatim počineš.
Zar još ti nije dosta
nanovo prelazit vječne putove?
Zar još ne izbjegavaš, zar ti je još drago
gledati ove doline?
Nalik je tvom životu
život pastirov. Iziđe
u ranu zoru. Kreće krda poljima
i vidi stada, izvore
i trave; posl'je umoran predveče počine.
Drugom se nikad ne nada.
Reci mi, mjesece, što vrijedi
pastiru njegov život,
vaš život vama? Reci, kamo smjera
to kratko moje lutanje,
tok tvoje besmrtne putanje?
Starčić sijed i slabašan,
poluodjeven i bos,
na leđima noseć vrlo težak svežanj,
po brdu i po dolu,
po oštrom kamenju i pijesku visova,
kroz grmlje, na vjetru, u oluji, kad žeže čas,
i kad zaleđeni,
trči, trči, zadahtan,
prelazi potoke, bare,
padne, ustane, i sve se više žuri
bez odmora i okrepe,
odrpan, krvav, dok napokon ne stigne
tamo gdje beše upravljen
put njegov i toliki trud:
ponor grozan, bezmjeran,
gdje on, strmoglaviv se, sve zaboravi.
Luno djevičanska,
takav je život smrtnika.
Čovjek se s mukom rađa,
i čim se rodi, u smrtnoj je opasnosti.
Bol i patnja su prvo
što osjeti; već u samom početku
mati i otac tješe ga
što rođen je, a poslije, dok raste,
oboje mu pomažu i prate ga
uvijek tako dalje riječima i djelom; '
nastoje da ga ohrabre
i da mu pruže utjehu
zbog ljudskog stanja; drugu, miliju
dužnost ispunit ne mogu
roditelji prema svojem porodu.
AF zašto dat na svjetlost,
zašto u život upravit
onog, što poslije zbog njeg tješit treba?
Ako je život nesreća,
zašto je podnosimo?
Netaknuti mjesece,
takvo j'e stanje smrtnika.
Ali ti smrtan nisi
i možda malo mariš za moje riječi.
Ipak ti, samotni, vječni putniče,
, što zamišljen si tako, ti možda shvaćaš
ovo zemaljsko življenje,
što su naše patnje i uzdisaji,
što je ovo umiranje; ovo poslednje
blijeđenje lica,
i nestanak sa zemlje, rastanak
od svakog dragog društva, na koje se svikosmo.
Ti zacijelo razumiješ
uzroke stvari i vidiš plod jutra
i večeri i nijemog

beskonačnog hoda vremena. Ti znaš,
ti izvjesno, kojoj slatkoj ljubavi
svojoj se smiješi proljeće,
kome koristi, žega, i što pribavlja
zima sa svojim ledom.
Tisuću stvari ti znaš, tisuću otkrivaš,
koje su skrite prostome pastiru.
Često kada te gledam,
kako stojiš nijem nad pustom ravni,
što u ovom krugu dalekom graniči s nebom; .
il' kada s mojim stadom
slijediš me uporedo putujući;
i kada gledam na nebu, kako plamte zvijezde,
u sebi misleć kažem: čemu tolike luči?
što rad*i bezmjerni zrak? i onaj duboki
beskraj vedri? što znači ova beskonačna
samoća? a ja što sam? Tako se
razgovaram sa sobom; i boravište
golemo i krasno, porodica bez broja i bez mjere,
i tolike službe, tolika gibanja
svake nebeske, svake zemaljske stvari,
u neprestanoj vrtnji,
da se opet vrate otkud su pokrenute —
pogodit ne znam čemu su,
nikakav plod. Al' ti, bez sumnje,
mjesece besmrtno mladi, sve znadeš.
Ja ovo znam i ćutim,
da će od vječnog kruženja,
od mog krhkog bića,
neko dobro il' zadovoljstvo
imati možda drugi; za me je život zlo.
O stado moje, što počivaš, blaženo ti,
jer svoju bijedu, držim, ne poznaš.
Koliko ti zavidim!
Ne samo što si gotovo
oslobođeno od jada,
što svaki napor i štetu,
svaki strah krajnji zaboraviš odmah;
no više što nikada ne osjećaš dosade.
Kad ti u sjeni ležiš, na travama,
mirno si i zadovoljno
i velik dio godine
bez dosade provedeš u tom stanju.
I ja također na travu sjednem, u sjenu,
i smutnja mi neka
obuzme duh, ko da me nešto podbada,
tako da, sjedeć, dalje sam nego ikad
od tog da nađem mir il mjesto,
a ipak ništa ne žudim
i dosad nemam razloga da plačem.
Što uživaš ti il' kol'ko
već ne znam reći, al' sretno si, a ja
uživam tako malo,
stado moje, i ne tužim se samo na to.
Kad bi govorit znalo, ja bih pito: reci
zašto u lagodnosti lijepoj
dokona ležeć, svaka se
životinja zadovolji,
a mene, kad se odmaram, obuzme čama?
Možda, da imam krila,
da poletim k oblacima
i prebrajam jednu po jednu zvijezde,
il' ko grom da lutam od vrhunca do vrhunca,
bio bih sretniji, drago moje stado,
bio bih sretniji, moj mjesece sjajni.
II' možda je u zabludi,
gledajući sudbu drugih, moja misao;
možda, ma u kom obliku
il' stanju bio, na logu il' u kolijevci,
koban je dan rođenja onom, koj' se rodi.

TIŠINA POSLIJE OLUJE
Prošla je oluja:
čujem ptice što se raduju i kokoš
vratila se na cestu
i ponavlja svoj stih. Evo vedrina
probija tamo sa zapada, nad brdom;
raščišćuju se polja,
a jasna u dolini ukazuje se rijeka.
Svako srce se veseli, sa svih strana
opet se žamor budi,
običan rad se nastavlja.
Zanatlija je stao na vrata
s poslom u ruci pjevajuć,
i gleda vlažno nebo;
izlazi ženica, okljevajuć da zahvati
vode kišnice nove,
a povrćar ponavlja
od staze do staze
svoj svakodnevni povik.
Evo se vraća sunce, evo se smiješi
na brežuljcima i dvorcima. Obitelj
otvara prozore, terase, trijemove
i, kako bježi cestom, čuješ daleku
praporaca zveku: škripe kola
putnika koji nastavlja svoj put.
Veseli se svako srce.
Kad se, ko sada, život mili?
Kad se s tolikom ljubavi
predaje čovjek svom radu?
Kada se manje sjeća svojih jada?
II' poslu vraća? il' novu stvar započinje?
Naslada, kćerka jada,
isprazna radost, što plod je
prošloga straha, zbog kojeg se trgnuo
i strepio pred smrću
taj što je život prezirao;
zbog čega, dugo trpeći,
zlopatio se svijet,
hladan, šutljiv, izmožden,
drhtao, videć kako
krenuše da nas vrijeđaju
gromovi, vjetar, oblaci.
O, prijazna prirodo,
zar to su tvoji darovi,
zar su to ugodnosti
koje ti pružaš smrtnima? Izbavit se patnje
nama je uživanje.
Ti jade prosipaš neštedimice; bol
sama po sebi dolazi, a ono malo
slasti što, čudom čudesnim, katkad se rodi
iz tuge, velik je dobitak! Ljudski rode
drag vječnicima! ti si odveć sretan
ako odahnut možeš
od nekog bola, blažen
ako od svakog bola izliječi te smrt.

SUBOTA NA SELU
Devojčica iz polja dolazi,
dok sunce zalazi,
sa snopom trave, držeći u ruci
kiticu ruža i ljubičica,
kojim će, kako je navikla,
okitit, u dan svečan, grudi i kosu
Sjedi sa susjedama
bakica na stubama i prede
nasuprot strani, gdjeno dan se gubi;
i pripovjeda o svojoj mladosti,
kad se za dane blagdanske ona resila,
i još zdrava i žustra
plesaše često uveče med onima
što bjehu druži najljepše joj dobi.
I sav se zrak već sutoni.
Vraća se vedra plavet, sjene slaze
s brežuljaka i krovova,
u bjelasanju mlade mjesečine.
Sad zvono daje znak
za svečanost što dolazi,
i pri tom zvuku, rekao bih,
ponovo srce krijepi se.
Uzvikuju dječaci
u hrpi, na malom trgu,
i trčeć tamo-amo
prave veseo žamor.
A vraća se, međutim, svom skromnom jelu
kopač, zviždućući,
i misli na dan svoga odmaranja.

Zatim, kad okolo zgasne svako svijetlo,
i svud nastane šutnja,
čuješ lupu čekića, čuješ pilu
drvodeljca, koji bdije
u zatvorenoj radnji, kraj uljenice,
i žuri se, i stara,
da svrši posao prije no svane zora.
Od sedam dana ovo je najugodniji,
pun radosti i nade:
sutra će časi donijet
žalost i dosadu,
i na ono što ga muči obično
u misli svojoj svako će se vratit.
Dječače nestašni,
ovo rascvjetano doba
nalik je danu punome veselja,
danu jasnom, vedrom,
što prethodi svetkovini tvog života.
Uživaj, dijete moje, prijatno stanje,
radosno je doba ovo.
Drugo ti neću reć, ali tvoj blagdan,
makar kasno došo, ne bio ti težak.

LJUBAV I SMRT
Onaj kog bogovi vole, umire mlad.
Menandar
Braću, u isto vrijeme, Amora i Smrt
stvorila je sudbina.
Ničeg drugog ovdje dolje
svijet nema tako lijepog, nemaju zvijezde.
Od jednog rađa se dobro,
rađa se najveća slast,
što nać se može na moru života;
druga svaku veliku bol
ništi, svako veliko zlo.
Prekrasna djevojčica,
mila za pogled, ne takva
kakvu je slika plašljiv svijet;
uživa dječak Amor
da je često prati;
i skupa lete nad putovima smrtnih,
utjehe prve svakog mudrog srca,
i nikad ne bi* mudrije
srce no kad ga ljubav udari, nit jače
zlosrećni život prezre
ikada, ni za drugog
gospodara, ko tog bje za opasnost spremno;
jer gdje ti pružiš pomoć,
Ljubavi, hrabrost rađa se,
il prene; i pametan u djelima,
ne u zaludnoj misli, ko što običava,
postaje ljudski porod.
Kada se istom rodi u dubokom srcu

ljubavno uzbuđenje,
s njim zajedno osjetimo u grudima
želju da umremo, bolećivu i umornu,
zbog čega, ne znam: al' tako
prava i jaka ljubav deluje u početku.
Možda se oči plaše
tada od ove pustinje: možda smrtnik vidi
da mu na zemlji opstanka više nema
sad već bez one nove
jedine, neizmjerne
sreće, što je predodžba njegove misli;
ali zbog nje predosjećajuć u srcu
oluju tešku, žudi počinak, žudi
da se sabere u luci
pred okrutnom čežnjom,
što već, bučnim glasom, sve naokolo mrači.

Zatim, kad sve obavije strahovita sila,
i srce pogađa nesavladiva briga,
kol'ko te puta zazva
želeći te jako,
smrti, zaljubljeni obuzet tjeskobom!
Kol'ko uveče i kol'ko,
prepuštajući zori umorno tijelo,
reče: blažen bit će ako nikada
odatle ne ustane
i opet ne ugleda gorku svjetlost!
I često, na zvuk pogrebnoga zvona,
slušajući pjev što vodi
umrlu čeljad u vječni zaborav,
uzdišuć mnogo i žarko
iz dubine srca zaviđaše onom,
koj' odlazi da boravi med ugašenim.
Čak zapušteni puk,
čovjek sa sela, nesvijestan
svake vrline što potiče od-znanja,
i plašljiva, sramežljiva djevojčica,
kojoj samo na riječ smrt
kosa se diže od straha,
odvažno zaustavlja pred grobom,

pred koprenama smrti pogled postojan,
bez straha misli dugo
na oštricu i otrov,
i u neukom umu
shvaća kako je otmeno umrijeti.
Toliko smrti naginje
ljubavi strogost. I često, kad naraste
velika unutrašnja muka do te mjere
da podnijet je ne može smrtna snaga,
il' popusti slabo tijelo
strašnim uzbuđenjima, pa u tom obliku
po bratskoj moći biva Smrt pretežnija;
il' tako Ljubav nagoni do dna srca
da sami od sebe neuki seljačić
i djevojče nježno
nasilnom rukom polože
u zemlju svoje mlade udove.
Udesu im se smiju ljudi,
kojima nebo dade mir i starost.
Gorljivim, sretnim smionim duhovima
jednu ili drugu nek vam udjeli sudba,
drage gospodare, sklone porodici ljudskoj,
kojih moći nije nalik ni jedna moć,
nit je nadilazi u beskrajnom svemiru,
ako ne moć sudbine, nikakva druga.
I ti, koju već od ranih godina,
uvijek poštovanu zazivam,
lijepa Smrti, milosna
ti jedina na svijetu za zemaljske jade,
ako ikad slavljena
od mene bi, ako u tvom božanskom stanju
uvredam nezahvalnog puka
pokušah naći nagradu,
ne kasni više, uslišaj
nesvagdanje molbe;
već jednom skrij svjetlost
ovim tužnim očima, kraljice vremena.
Mene ćeš nać zacijelo, ma kog časa
razvila krila pred molbama mojim,
uspravna čela, oboružanog
i otpornog pred sudbom,
kako ruku što se bičujući boji
u mojoj nevinoj krvi
ne obasipam hvalom,
ne blagosiljam, ko što čini
obično ljudski rod zbog stare niskosti;
i svaku praznu nadu kojom tješi
sebe, svijet i djecu,
svaku glupu nadu
odbacujem od sebe; nikad ničem drugom
do tebi se samo nadam;
samo vedar čekam
onaj dan da privijem uspavano lice
na djevičanske ti grudi.

SEBI
Sad, mir ćeš zav'jek naći,
umorno srce. Propa zadnja varka,
što vječnom smatrah. Propa. U sve naše
obmane — ja to osjećam — ne samo
da nada trne: žeđ se za njom gasi,
počivaj zav'jek. Mnogo
kucaše, a tog kucanja baš ništa
vrijedno nije, nit je zemlja vr'jedna
uzdaha tvojih. Dosada i gorčina

život je, ništa drugo, a sv'jet je blato.
Smiri se jednom. Zadnji put sad zdvajaj.
Dar jedini što udes nam ga dade,
jest umiranje. Prezir neka sada
prirodu snađe i tebe i moć, što u tminu

krijuć se, huda, vlada,
i neizmjernu svemira taštinu.

ASPAZIJA
Tvoj lik se katkad mojoj misli vraća,
Aspazija. II' bljesne brz preda mnom
u nastanjenim mjestima, na drugim
licima; ili po pustim poljima
u vedar dan, pod šutljivim zvijezdama
kao da je budi harmonija ljupka,
vizija ona prekrasna se javlja.
Koliko ljubljena, o božanstva, i kakva
naslada moja i muka jednog dana!

I kad god osjetim da mirisom dišu
procvali predjeli i cvijeće gradskih ulica,
ko onog dana gledam te onakvu
kakva si bila u dražesnom stanu,
mirisavom od proljetnjeg cvijeća,

u haljini boje zagasite ljubice,
kad mi se pruži tvoj anđelski oblik,
nagnuta boka na svjetlome krznu,
u tajanstvenu razbludu ovijen,
kad si, zavodnice vješta, žarko, zvučno

ljubila svite usne svoje djece,
pružajuć vrat, međutim, bijel ko snijeg,
njih nesvijesne si, što potiče te na to
pritiskala predražesnom rukom
na skritu grud i žuđenu. Ukaza se

novo nebo, zemlja, i gotovo zraka
božanska mojoj misli. Tako u bok mi,
ne bez odbrane, utisnu živom snagom
ruka tvoja strijelu, čvrsto zarinutu,
koju jaučuć nošah sve do onog dana
kada se dvaput povratilo sunce.
Nebeska zraka mojoj se misli javi,

Gospo, tvoja ljepost. Sličan dojam stvore
ljepota i muzikalni akordi
što čini se da Elizejskih poljana
neznanih tajnu visoku otkrivaju
često. I zato ranjen smrtnik živo žudi
kćer svoga uma, ljubavnu ideju,
što velik dio Olimpa u sebi skriva,
svu nalik licem, navikama, glasom

ženi, koju očaran zaljubljenik
želi i zbunjen misli da je voli.
Al ne ovoj, no onoj, i u tjelesnim
zagrljajima on naginje i ljubi je.
Napokon spoznav zabludu i zamjenu

srdi se i često nepravo ženu krivi.
Rijetko do one uzvišene slike
dopire ženski um, a što plemenitim
zaljubljenicima nadahnuće stvara
sama ljepota njena, ne misli žena,

nit bi shvatit mogla. U ona uska čela
ne stane takav pojam. Slaba nada
pri živom svjetlucanju onih pogleda
prevarenom čovjeku, i zalud traži
duboka osjećanja, neznana i mnogo

više no muška, od one što u svemu
po prirodi za čovjekom zaostaje.
Jer ako mekše i nježnije je građe,
i um je manje sposoban i slabiji.
Do sada nikad nisi mogla zamislit
čim nadahnu mi miso neko vrijeme,
Aspazija. Ne znaš koju bezgraničnu ljubav,
žestoke boli, neizrečna uzbuđenja
i koje si zanose budila u meni:
nit će ikad doći vrijeme da to shvatiš.
Isto tako ne zna izvođač glazbenik
što rukom ili glasom kod slušača budi.
Mrtva je sada ona Aspazija
koju toliko voljah. Počiva zauvjek,
svrha mog života jednog dana; osim
ukoliko kao drago priviđenje
katkad se vrati i nestane. Ti živiš
ne samo lijepa nego lijepa toliko
da, po mnijenju mom, nadmašuješ sve ostale.
Ipak je zgašen onaj žar što ga ti stvori:

jer tebe nisam volio, no onu Boginju
što život bje, sad ima grob u srcu mom.
Onu dugo obožavah, i tako
ljepota njena nebeska mi se svidje,
da već s početka upoznavši jasno

tvojega bića vještine i himbe,
ipak, lijepe joj oči gledajuć u tvojim,
požudno te slijedih dok ona življaše,
nikako prevaren, al' od uživanja
prisiljen od one slatke sličnosti,

da podnosim ropstvo oštro i dugo.
Sad hvastaj se, jer možeš. Pričaj da jedina
od svog si spola, pred kojom priklonih
ponosnu glavu, kojoj voljno pružih
neobuzdano srce. Pričaj da prva,
i poslednja stalno, nadam se, moje oči
vidjela si, kako pred tobom mole,
plašljiva mene, dršćućeg (gorim od srdžbe
i stida dok te volim), mene bez mene,
kako tvoju želju, svaku, riječ i čin
ponizno vrebam, blijedim pred oholom
dosadom, si ja mi lice na znak neki
prijazan, oblik i boju mijenjam
pri svakom pogledu. Čarolije nesta,
a s njom je skršen i po zemlji rasut

jaram: i to me raduje. I premda pune
čame, napokon poslije ropstva i nakon
buncanja dugog zadovoljan primam
razbor sa slobodom. Jer ako život
ljubavi lišen je i obmana nježnih,

tad je noć bez zvijezda usred zime,
a dovoljna i utjeha i osveta
zbog udesa ljudskog jest mi da na travi
ovdje ležim nepomičan i lijen,
more, zemlju i nebo gledam i smiješim se.

ZALAZAK MJESECA
Ko što u samotnoj noći,
nad srebrnastim poljima i vodama,
gdje povjetarac piri i tisuć krasnih slika
i varljivih stvari daleke sjene izvijaju iznad tihih vala
i grana i živica i breščića i sela,
stigav granici neba,
za Apenin il' Alpe il' u Tirenski
beskrajni zaliv zalazi
mjesec, i menja boju svijet, nestaju
sjene, i tama neka
zamračuje dolinu i brda;
noć ostaje slijepa,
i pjevajuć, sjetnom melodijom
posljednji odsjaj svjetlosti što se gubi,
i što ga prije vodila,
pozdravlja vozar na svojemu putu —

tako iščezava; tako
mladost ostavi život.
Razbjegnu se sjene
i likovi opsjena
ugodnih; rasprše se daleke
nade u kojima
nalazi uporište ljudska priroda.
Ostavljen i mračan
ostaje život. Na nj osvrćući pogled
zbunjeni putnik uzaludno traži,
osjećajuć da put sve duži biva,
cilj i razlog; vidi
da sebi ljudski stan je,
on njemu zaista postao stran je.
Odveć sretna i radosna
naša žalosna sudba
tamo gore se pričini, kad bi mladost,
koje ugodnost svaka plod je tisuć jada,
trajala tokom cijeloga života.
Odveć blaga odluka
ona što sve životinje na smrt osuđuje,
da im ne bješe dana
polovina puta prije
od strašne smrti mnogo okrutnija.
Besmrtnih umova
dostojan pronalazak
smisliše vječnici, granicu svih zala
starost, da tada bude
netaknuta žudnja, ugašena nada,
da izvori slasti presuše, patnje
budu sve veće, a uskraćeno dobro.
Vi brežuljčići i žala,
kad sjaj ugasne što je na zapadu
kroz noćnu koprenu srebrom prosijavao,
ostat još dugo nećete
siročad, jer ćete s druge strane
skoro ugledat nebo,
kako se opet bijeli, i sviće zora:
za kojom kasnije slijedit će sunce,
i blješteć naokolo
svojim jakim plamovima
i bujicama sjajnim
vas će poplavit i nebeske poljane.
Al' život ljudski, kad nestane lijepe
mladosti, boju drugog svijetla nikad više
ne primi nit mu nova zora sine.
Ostaje sam sve do kraja; i noći
što druga dobra mrači,
bogovi kao znak postaviše grob.

ZUKVA ILI CVIJET PUSTINJE
(I ljudi volješe tminu nego svjetlost.)
Jovan, III, .
Tu, na sprženom hrptu
strahovitoga brda zatirača Vezuva,
kog ne veseli drugi cvijet ni drvo,
ti tjeraš svoje osamljeno žbunje,
miomirisna žukvo
pustinjom zadovoljna. Još te gledah
gdje svojim strukom pusti predjel kitiš
okolo vječnog grada
što smrtnicima nekad vladar bješe,
pa o nestalom carstvu
ozbiljnim i nijemim svojim vidom
dokaz i spomen prolazniku pružaš.
Sad tu te opet gledam, zaljubljenu
u tužna mjesta svijetom napuštena
i vjernu drugu svih udesa gorkih.
Ove; neplodnim prahom
zasute njive, polja preplavljena
okamenjenom lavom
što putniku odjekuje pod nogom,
gdjeno se gnijezdi i na suncu klupča
zmija, i gdje se znanom
pećinskom leglu svom navraća kunac,
bila su vedra sela,
njive žute od klasja, tu se čulo
mukanje krupnih stada;
cvale su bašte, dvori
užitku mogućnika
skloništa mila, i gradovi slavni
koje je gordo pritisnulo brdo
bujicom iz svog užarenog ždrijela
s njihovim življem. Sad je naokolo
sve ruševina sama
gdje, nježni cvijete, ničeš i gdje k nebu,
kao da tužiš nad jadima drugih,
mirisa svoga dašak šilješ blagi
što pustoš tješi. Neka sad na ove
obronke stupi onaj ko je vičan
da hvali ljudski udes, pa nek vidi
koliko za nas mari
nježna priroda-mati. Tu će moći
odmjerit mjerom pravom
moć ljudskog roda, koji hraniteljka
okrutna, kad on najmanje se nada,
pokretom lakim satrijeti može
dijelom, a pokretima
tek nešto manje lakim još i brže
uništiti ga sasvim.
Ovdje nam biva jasna
ljudskog roda budućnost
»napredna i veličajno krasna«.
Tu stani, tu se zgledaj,
oholi, glupi vijeku,
koji, sišavši s puta
što naprijed ti uskrsnula miso
naznači, pa obrnuv natrag korak,
odstupanjem se gordiš
i napretkom ga zoveš.
Tvom djetinjenju laskaju svi oni
umovi kojim zao udes tebe
za oca dade, mada
u sebi ponekada
ruglom te prave. Ipak,
ja neću s tom sramotom u grob sići,
makar bih mogo lako
povesti se za drugim, i, na dokaz,
buncati pesme tvome uhu mile;
al' volim prezir koji u mom srcu -
protivu tebe nosim
pokazati najjasnije što mogu;
prem zaborav, znam dobro, čeka onog
ko svome odveć zamjeri se vijeku.
Tom zlu što zajedničko
i meni je i tebi, ja se smijem.
Slobodu snivaš, a ujedno hoćeš
da opet sputaš miso
po kojoj iskrsnusmo
iz barbarstva bar dijelom, i po kojoj
uljuđenost se rađa i k boljitku
udese javne vodi.
Zato istinu mrziš
o sudbi gorkoj i o ništem mjestu
što nam u dio narav dade. Zato
kukavno leđa ti okrenu svijetlu

što nam je otkri, pa, u bijegu, zoveš
podlacem ko je slijedi,
velikodušnim onog
što, lud il' lukav, sam se sebi ruga
il' drugom, ljudski rod nad zvijezde dižuć.

Sirotan čovjek i lomnoga tijela,
ako je duhom plemenit i visok,
ne zove se nit cijeni
bogatim ili snažnim,
nit raskošnim životom ili snagom
razmeće se pred svijetom
dajuć smiješan prizor;
već slobodno prikazuje sam sebe
otvoreno zove siromaškom
i nejakim, a svoje stvari cijeni
istine mjerom pravom.
Visoka duha stvorom
ne smatram nego ludom
onog ko, za smrt rođen, hranjen mukom,
veli: za slast sam stvoren,
pa nadmenošću.gadnom
hartije puni, te udese sjajne
i nove slasti, nepoznate nebu
akamol' zemlji, obećava širom
ljudima koje talas
burnoga mora, dašak
pogubnog vjetra, il podzemni potres
uništit tako znade
da jedva im nadžive uspomena.
Blagorodan je onaj
što svoje smrtne žjene
dignuti smije protiv
opće sudbine, te slobodnom riječju,
istinu ne zatajiv,
priznati zlo što nam je usud dao
i nište, lomno stanje;
onaj što velik, snažan
biva u patnji, pa što bratske mržnje
i srdžbe, gore od svih
zala, neće da doda
nevolji svojoj okrivljujuć ljude
za svoj bol, jer dobro znade pravu
vinovnicu što smrtnicima majka
po porodu je, maćeha po htijenju.
Ovu dušmankom smatra, protiv ove,
držeći da je nekad,
kao što i jest, združeno i složno
čovječje društvo bilo,
sve ljude kao saveznike vjerne
cijeni, i sve ih bratskom
ljubavlju grli, dajuć
i tražeć snažnu i gotovu pomoć
u izmjeničnoj pogibli i strepnji
od općeg rata. No ludošću smatra
mač dizati na uvrede čovjeka,
bližnjemu plesti zamke,
ko što bi bilo ludo ispred boja
u dušmanima opkoljenom polju,
sred najžešćega sraza,
zaboravit na dušmana, pa kavgu
zametat s drugovima,
duh bijega sijat, udarati mačem
po ratnicima svojim.
Kad ovakve misli
postanu, kao što bjehu, jasne puku,
i kad užas što prvi
protiv prirode krute

sve smrtnike u društven lanac združi,
snagom istinskog znanja
bar dijelom bude vraćen, jači korijen
odnosi među ljudma,
milosrđe, pravica tad će imat,
no što ga sad imaju gorke bajke
na kojima se narodno poštenje
uprav onako klima
ko svaka stvar što lažan temelj ima.
Često na ovu strmen
što skrućen talas lave
prekri, te sva kao da se talasa,
sjednem u noći. Nad tim tužnim krajem

u prečistoj modrini
na nebu vidim kako plamte zvijezde,
odbljesku je ih more,
a tamo daleko u vedroj praznini,
u iskrama sva blista vasiona.

I kad u ove luče pogled uprem,
vide mi se ko tačke,
a goleme su tako
da su zemlja i more prema njima
sićušna tačka samo,

a čovjek i šar zemni
u kom je čovjek ništa,
njima je neznan; pa kad vidim jošte
bezbrojne one udaljene zvijezde
sabite kao u klupka

što nam se čine magle, a i njima
ne samo čovjek već i naše zvijezde
beskrajne brojem i obimom svojim,
skupa sa suncem, il' su nepoznate
il' su, ko one zemlji, samo tačka

obvita maglom — kakav li se misli
tad mojoj, ljudski soju,
kažeš? Pa kad se sjetim
zemnog ti stanja, oličena vjerno
u ovom tlu što gazim; kad se sjetim

da kao cilj i gospodara Svega
sam sebe smatraš i da voliš često
pričati bajke kako na to tamno
pješčano zrnce što se zemljom zove
tebi za ljubav tvorci vasione

slažahu da sa precima ti vode
razgovor mio; kad se sjetim, dalje,
da ismijane obnavljajuć snove
um vrijeđa čak i ovo doba, koje
znanjem i uljuđenjem

nadmašuje sva druga — kakav poriv
i kakvu miso, smrtni rode, tada
naprama tebi srce da osjeća?
Da poruga il sičut bude veća?
Ko kad sa stabla padne sitna voćka
koju u jesen poznu
zrelost, bez druge sile, dolje struni,
pa mravljeg roda tiha utočišta
s mukom u mekoj zemlji
brižljivo iskopana
i takmičenjem nakupljeno blago
za ljetnjeg doba smišljeno i marno
uz teške trude radinih stvorenja
zgnječi, opusti, zbrana
odjednom — tako sručiv se s visoka
iz utrobe što tutnji
suknu k dubini neba
rasap i noćna tmina
od pepela, od plavca i kamenja
sa potocima vrelim,
il planinskom strminom
razjarena, međ travom
nahrupi olujina
od rastaljenih stijena,
i ruđače, i pijeska užarena,
pa gradove što plakaše ih more
na rubu žala, sruši,
ispretura i zasu
za kratak čas: tu sada brsti koza,
dok napram njima niču
gradovi novi kojim zatrpani
postoljem služe, a zidine nj ine

vrletno brdo ko da nogom tlači.
Nit priroda za ljude
više mari il' brine
nego za mrave: a ako je zator
kod ljudi nešto rjeđi, to se tek stoga javlja —
što sporije se ljudski rod obnavlja.
Tisuć osamsto ljeta
prohujalo je otkad nestadoše"
zbrisana ognjem mnogoljudna mjesta,
a seljače što gaji
vinograd koji na zlu muku hrani
ta mrtva i upepeljena gruda,
još uvijek diže pogled
podozriv prema vrhu
kobnom što, nikad ne postavši blaži,
-još stoji tu strahovit, jošte prijeti
zatorom njemu, porodu i bijednom
njinom imetku. Često
siromašak, na krovu
svog skromnog doma ležeći, na zraku
nemirnom, svu noć bez sna i spokojstva,
prezajuć više puta motri pravac
tog strahovanog ključanja što kulja
iz neiscrpnog njedra
po pjeskovitom hrptu, od kog bljeskom
kaprijsko žalo sine,
napuljski zaliv sve do Mergeline.
Pa vidi l' da se bliži, il' u tami
domaćeg bunara čuje vodu
gdje ključa i grgolji, budi djecu,
i ženu žurno budi, bježi, prti
što od svog može ugrabit; i bježeć
u dalji vidi kućno
gnijezdo i šturu njivu
što sva mu bješe odbrana od gladi,
sad plijen žarkog vala
što s praskom stiže, pa se nesmiljeno
nad njima zavijek zaklapa i stani.
Vraća se danjem svijetlu,
poslije vjekovnog zaborava, mrtvi
grad Pompe ja, ko kostur
zakopan, koji sada
škrtost il' sićut zemlje pruža suncu;
i sa foruma pustog
uspravan međ redom
stupova krnjih dugo stoji putnik
dvostruko bilo strašnog brda motreć
i dimljiv mu vrhunac
što pustolini okolnoj još prijeti.
A kroza stravu tajanstvene noći
po teatrima praznim,
po hramovima srušenim, po pustim
kućama gdjeno šimšir porod skriva,
poput zloslutne luče
što palatama pustim lunja mutna
lazi ta svjetlost smrtonosne lave,
svjetlomrka kroz sjene,
rumenilom sve uokolo boji.
Tako, ne mareć za ljude, za doba
što ljudi drevnim zovu, nit za smjenu
unuka i otaca,
priroda stoji sveđ mlada; il' kroči,
al' tako dugim putem da bi reko:
gle, stoji. Carstva ruše se, međutim,
nestaju ljudstva, jezici: to ona
ne zna. A čovjek vječnošću se diči.
A ti, o tiha žukvo,
što mirisavim grmijem
utrine ove krasiš,
i ti ćeš tako nesmiljenoj sili
podzemnog ognja uskoro podleći
što, svrćuć se na mjesta
već znana, svoj će lakom prostrijet pokrov
nad tvojim nježnim žbunjem. Pa ćeš sviti
bez otpora pod samrtnim bremenom
tvoju nevinu glavu
koju ti dosad kukavički nikad
prignula nisi uzalud se moleć
budućem ugnjetaču; al' je nisi
s ponosom bijesnim podigla u zvijezde
nit nad pustoš sred koje
svoj zavičaj i sijelo,
ne tvojom voljom već po sudbi, imaš.
No mudrija, i manje
nemoćna si no čovjek, jer si znala
da tvome rodu vječnost
ni priroda, ko ni ti, nije dala.

BELEŠKE
POEZIJA
ITALIJI — Pesma je napisana 1818. godine u Rekanatiju, a objavljena je sledeće godine u Rimu. Govori o situaciji u Italiji posle Napoleonovih ratova i poziva Italijane da se bore za svoju otadžbinu i za njenu slobodu, a ne, kao nekoliko godina ranije, da ostavljaju kosti po raznim krajevima Evrope za račun tuđih prohteva (3. strofa). U prvim dvema strofama oseća se uticaj Petrarkine patriotske pesme »Italijo moja«, dok 4, 5, 6. i 7. strofa slave pobedu starih Grka kod Termopila i Salamine nad Persi-jancima i inspirisane su jednim fragmentom starogrčkog liričara Simonida. Pesmom »Italiji« započinje Leopardijeva zbirka pesama koja nosi naslov »Pesme« (Canti). Na srpsko-hrvatski jezik Medo Pucić u »Danici ilirskoj« preveo je jedan odlomak iz ove pesme zajedno sa odlomcima iz pesme »O Danteovom spomeniku« (on je to spojio u jednu pesmu pod naslovom »Vojska talijanska pod Napoleonom« (kao i neke druge Leopardijeve pesme, i to već 1849. godine, svega dvanaest godina posle Leopardijeve smrti. Prevod je u desetercu i odgovara ritmu naše narodne poezije. I Aleksa Santić je preveo ovu pesmu u desetercu (»Brankovo kolo«, IX, 1903, 9, 257—260), ali, po mišljenju italijanskog slaviste Đovanija Mavera, sasvim neuspelo (vidi G. Maver, Leopardi presso i Croati e i Serbi, Roma 1929, str. 47—49). 43—44. stih: U tuđim… tvoja: U Rusiji, sledeći Napoleona prilikom njegovog pohoda na tu zemlju. 75. stih: Kserks: persijski vladar, ratovao protiv Grka i poražen u bici kod Salamine 480. god. pre naše ere. Helesponta: Helespont, antički naziv za Darda-nele. 77. stih: Antela: brežuljak u blizini klanca Termopili. U Termopilima se tri stotine Grka pod komandom spartanskog kralja Leonide hrabro borilo protiv mnogostruko nadmoćnijeg nepi'ijatelja i na kraju su svi izginuli. 79. stih: Simonid: čuveni starogrčki lirik (556—468. g. pre naše ere), koji je kao savremenik opevao grčko-persijske ratove.

POSLEDNJA SAFINA PESMA — Leopardi je ovu pesmu napisao 1822. g., a pesnia se prvi put pojavila 1824. g. Patnja nesrećne, osećajne duše koja se nalazi zatvorena u ružnom telu poslužila je pesniku da iznese neka svoja ose-ćanja iskazujući ih kroz dileme starogrčke pesnikinje Safo koja je svoj život završila samoubistvom. Safo je poznata starogrčka pesnikinja (otprilike 628—568. g. pre nove ere) od koje je ostalo nekoliko pesama i prilično fragmenata. Po legendi je izvršila samoubistvo zbog ljubavi prema mladom Faonu, ali neki kritičari (Viskonti) smatraju da su postojale dve Safo, od kojih je jedna bila pesnikinja, dok je druga poznata po nesrećnoj ljubavi prema Faonu. 11. stih: teška kola Zevsa: po antičkoj mitologiji kretanje Zevsovih kola bilo je uzrok grmljavine i sevanja munja. 42—43. stih: na nesmilosne Parke vretenu: Parke su mitološka božanstva, personifikacije sudbine. Bilo ih je tri: Kloto, Lahezis i Atropos, i tkale su čovekovu sudbinu. 49. stih: Otac: Zevs; 55. stih: Dit: grad mrtvih; 57. stih: A ti, Faone; 69. stih:. Tartar: pakao; Boginja tenarska: Hekata ili Prozerpina, kraljica pakla, nazvana »boginja tenarska« po rtu Tenaru, danas rtu Matapanu na Peloponezu. Grci su smatrali da se pokraj tog rta nalazi ulaz u pakao. 71. stih: Ko… šuma: Noć smrti i obala reke mrtvih, Aherona.

USAMLJENI VRABAC — Pretpostavlja se da je ova pesma napisana oko 1828. godine, iako se prvi put javlja u napuljskom izdanju Leopardijevih pesama tek 1835. g. 1. stih: starinskoga tornja: toranj crkve Svetog Avgustina u Rekanatiju. 2. stih: Usamljen vrapče: Usamljeni vrabac (modrokos) kao simbol žalosti javlja se u Petrarkinoj poeziji, a još ranije i u Bibliji. Sibe Miličić, prevodilac ove pesme, nije precizno preveo naslov koji glasi »Passero soli-tario« jer u italijanskom »passero solitario« nije vrabac već modrokos (Monticola solitarius) iz porodice drozdova (Tur-didae).

BESKONAČNOST — Kratak lirski sastav napisan 1819. g. u Rekanatiju, jedan od najboljih lirskih sastava iz.prvog perioda Leopardijeve lirike. Na srpskohrvatskom jezičkom području prevodili su ga, između ostalih, Sibe
Miličić, Olinko Delorko i Frano Alfirević, ali prevod velikog hrvatskog pesnika Vladimira Nazora, koji ovde donosimo, nesumnjivo predstavlja jedan od najuspelijih prevoda Leopardijeve lirike u nas. 1. stih: samotni brežuljak: brdo Tabor u blizini Rekanatija.

VEĆE PRAZNIČNOG DANA — U ovoj pesmi Leopardi je iskazao svoju tugu prouzrokovanu ličnim nevoljama koja se stopila sa tugom prolaznosti svega na svetu. Napisao ju je u Rekanatiju, verovatno 1820. g., a prvi put je-objavljena kao druga po redu od šest »Idila« koje su se pojavile u milanskom časopisu »Nuovo Rikoljitore« od decembra 1825. i januara 1926. g., a zatim u Bolonji 1826. g. u knjižici »Stihovi« (prva pesma u zbirci »Idile« bila je prethodna pesma »Beskonačnost«). Kod nas je često prevođena; prvi prevcd datira još iz 1863. g., a objavio ga je S. Buzolić u časopisu »Zvijezda«. Potpuna bibliografija prevoda dela Đa-koma Leopardija može se naći u studiji zagrebačkog romaniste Mladena Makijeda »Ancora sulla fortuna di Giacomo Leopardi in Jugoslavia«, Studia romanica et anglica zagar briensia, n. 13—14, Zagreb 1962, str. 123—39, koja se nado-vezuje na već pomenutu Maverovu studiju. 4. stih: O, de-vojko moja: Pretpostavlja se da je reč o Serafini Bazveki (Serafina Basvecchi) iz Rekanatija.

MESECU — Kratki lirski sastav napisan 1819. g. i objav-
- ljen kao treći po redu u zbirci »Idile« u decembru 1825. g. 2. stih: ovog brega: i ovde je reč o brdu Tabor, kao i u pesmi »Beskonačnost«.

KONSALVO — Romanantično-elegijska pesma sastavljena verovatno u Firenci 1832. g. Neki savremeni kritičari (Sapenjo) smatraju da spada u slabije pesme iz poslednjeg perioda Leopardijevog poetskog stvaranja. Pesnik je tada bio zaljubljen u Fani Tarđoni-Toceti (Fanny Targioni- Toz-zetti) koja će ga inspirisati za još neke pesme. Imena Kon-salvo i Elvira kao i celokupan motiv pesme, Leopardi je, čini se, uzeo iz poeme Đirolama Gracijanija »Zauzeće Granade«.

SVOJOJ DRAGOJ — Pesma je sastavljena u Rekanatiju, u septembru 1823. g. Njom se završava Leopardijev mladalački pesnički period i nastupa četvorogodišnja pauza u Leopardijevom stvaranju poezije. Pesnik se ovde obraća apstraktnoj, iđenlizovanoj ženi koja se ne može naći u stvarnosti. 8—9 stih: Vijek.. . zove: Mitološki zlatni vek Saturnov. 47—51. stih: Od vječitih… vučeš: Ako si ti jedna od pla-tonovskih ideja kojima večni um (Bog) ne dopušta da na sebe uzme telesni oblik i da se muči kao svaki smrtnik.

SILVIJI — Sigurno najpoznatija i najlirskija Leopardi] eva pesma koja spada u vrhunce svetske lirike. Nastala je u Pizi u aprilu 1828. g., a prvi put je objavljena u iloren-tinskom izdanju zbirke »Pesme« 1831. g. Silvija je Tereza Fatorini, kćerka kočijaša u kući Leopardijevih koja je umrla od tuberkuloze 1818. g., navršivši tek dvadesetu godinu života. Pošto je stanovala nasuprot palati Leopardijevih, mladi Dakomo je često slušao njen smeh i pesmu, i posmatrao ju je dok je obavljala domaće poslove.

USPOMENE — Posle dužeg odsustvovanja, pesnik se 1829. g. vratio u Rekanati. Ponovni susret sa mestima u kojima je proveo mladost inspirisao ga je da iste godine napiše ovu pesmu. 1. stih: zvezde Kola: zvezde Velikih Kola ili Velikog Medveda. 138. stih: Nerina: Leopardijevi biografi nisu sigurni da li je tu reč o Terezi Fatorini poznatoj iz pesme »Silviji« ili o Mariji Belardineli koja je isto tako umrla mlada. Zagrebački klasičar i romanista dr Ton Smer-del smatra da su se u liku Nerine te dve ličnosti stopile u jednu.

NOĆNA PJESMA JEDNOG PASTIRA LUTAOCA U AZIJI — U ovoj pesmi Leopardijeva misaonost dobila je svoj najsavršeniji pesnički oblik. Napisana je između oktobra 1829. i aprila 1830. g. u Rekanatiju, a prvi put je objavljena u florentinskom izdanju Leopardijevih pesama iz 1831. g. Ideju za pesmu dao je Leopardiju putopis barona Majendorfa »Putovanje iz Orenburga u Buharu 1820. g.« koji je objavljen u časopisu »Journal des Savants« od septembra 1826. g. i u kojem na jednom mestu piše: »Mnogi od tih lutajućih pastira noću sede na kamenu i posmatraju mesec, improvizujući tužne reči koje prate ne manje tužnim melodijama.«

TIŠINA POSLE OLUJE — Pesma je napisana u Rekanatiju 1829. g., u doba kada je pesnik dostigao svoju najveću poetsku zrelost. Spada u najbolje Leopardijeve poetske sastave, i po doživljavanju pejzaža, i po misaonosti u drugom delu pesme. 51. stih: rječnicima: bogovima; ovde je jasna Leopardijeva ironija.

SUBOTA NA SELU — I ova pesma je napisana 1829. g. u Rekanatiju, i za nju vredi sve ono što je rečeno za prethodnu pesmu.

LJUBAV I SMRT — Napisana je 1332. g. u Firenci, a inspirisana ljubavlju prema Fani Tarđoni-Toceti kao i pesme »Konsalvo«, »Aspazija« i »Sebi«. U pismu od 16. avgu-sta 1832. g., koje je Leopardi uputio Fani Tarđoni-Toceti, nalazi se i ova konstatacija: »Ipak je sigurno da su ljubav i smrt jedine lepe stvari koje svet poseduje i zaista jedine dostojne da ih čovek želi.« 5. stih: jednog: Amora; 3. stih: druga: smrt; 10. stih: Prekrasna devojčica: Smrt; 61. stih: med ugašenim: među umrlim; 80. stih: po bratskoj moći: potpomognuta od brata Amora; 86—87. stih: Udesu… starost: Smeju im se ljudi kojima suvoća duše ne dopušta da osete bol i radost ljubavi i zbog toga su u stanju da dozive i starost. 91. stih: drage gospodare: ljubav i smrt; 112. stih: ruku sudbine;

116. stih: ljudski… r.iskosd: aluzija na doktrine koje propovedaju prepuštanje udarcima sudbine; 119. stih: nadu: u zagrobni život.

SEBI — Kratki poetski sastav napisan u Firenci 1833. g. u najtežim trenucima Leopardijevog života pošto je pesnikovu ljubav prezrela lepa Fani Tarđoni-Toceti. 2. stih: zadnja varka: ljubav; 14. stih: moć: ljubav.

ASPAZIJA — Pesma je sastavljena u Firenci 1834, a objavljena u napuljskom izdanju Leopardijevih pesama iz 1835. To je poslednja pesma koja je inspirisana ljubavlju prema Fani Tarđoni-Toceti. 2. stih: Aspazija: Ime čuvene atinske kurtizane, Periklove prijateljice. Ton Smerdel, međutim, smatra da se tumačenju da je Leopardi nazvao ženu u koju je bio zaljubljen imenom poznate grčke kurtizane »protivi sam sadržaj pesme, a onda njegova ljubav prema Fani nije bila takva da bi je nazvao takvim imenom. Zaboravlja se da je Leopardi bio izvrstan hefenist pa je za naslov uzeo riječ aspdzomai — voljeti, ili čak pridjev aspa-zios — mio, drag. Prema tome Aspazija — Ljubljena!« (vidi Dakomo Leopardi, Lirika, preveo Ton Smerdel, Zagreb 1963, str. 159). 75. stih: Boginju: idealnu ženu, ideju o ljubavi.

ZALAZAK MJESECA — Smatra se da je ovo poslednja pesma koju je Leopardi napisao, i da dolazi, po hrono-loškom redu postanka, posle pesme »Zukva ili cvet pustinje«. Napisana je 1836. g., a možda i docnije, u Tore del Greko na obroncima Vezuva. Prema Leopardijevom prijatelju Ra-nijeriju, poslednjih šest stihova ove pesme pesnik je napisao nekoliko časova pre smrti, ali to je verovatno legenda. Prvi put je objavljena u florentinskom izdanju pesama od 1845. g. 47—50. stih: starost.. . dobro: U Leopardijevim »Mislima« pod brojem šest, nalazi se jedna sentencija koja može bolje da objasni navedene stihove: »Smrt nije zlo pošto oslobađa čoveka svih zala, a zajedno sa svim dobrima odnosi i želje. Najveće zlo je starost, jer lišava čoveka svih zadovoljstava ostavljajući mu samo prohteve, a sa sobom nosi i sve bolove. Pa, ipak, ljudi se boje smrti, a žele starost.« (Leopardi, Opere, tomo I, Ricciardi ed., p. 700.)

BUKVA ILI CVIJET PUSTINJE — Najduži i najambiciozniji Leopardijev poetski sastav u zbirci »Pesme«, napisan kao i prethodni u Tore del Greko 1836. g. U florentinskom izdanju »Pesama« iz 1845. g., Ranijeri ga je stavio na poslednje mesto. Uz pesmu se nalazi i citat iz Jevanđelja po Jovanu »I ljudi više voleše tamu nego svetlost«. Kao i ranije u »Dijalogu između prirode i Islanđanina«, Leopardi za sva zla u životu optužuje neumitnu prirodu i apeluje na ljudsko bratstvo u borbi protiv tog nemilosrdnog neprijatelja (114—160. stih). 29. stih: gradovi slavni: Pompeja, Herkulanum i Stabija, razrušeni erupcijom Vezuva 79. g. nove ere. 31. stih: bujicom lave; 53. stih: oholi,' glupi vijeku: reč je o XIX veku u čijim je prvim decenijama živeo Leopardi (1798—1837); 55. stih: uskrsnula miso: misao renesanse koja se oslobodila okova dogme. 78. stih: iz barbarstva srednjeg veka; 84. stih: svijetlu… otkri: empirijskoj filozofiji koja je otkrila tu žalosnu istinu. 157. stih: gorke bajke: religiozne dogme i verovanja; 190. stih: Svega: Svemira; 197. stih: ismijane… snove: obnavljajući religiozna verovanja koja je prošli, XVIII vek ismejao. 241. stih: mnogoljudna .mjesta: Pompeji, Herkulanum i Stabija; 259. stih: Mergeline: Merđelina, kvart u Napulju. 279. stih: dvostruko bilo: dvostruki vrh vulkana, to jest Vezuv i Monte Soma.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License