Branko Cucak

Branko Čučak

Rođen je 1948. godine u Sarajevu. Djetinjstvo je proveo u Han Pijesku.
Studirao je književnost i srpskohrvatski jezik na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Prvu zbirku poezije O ništa i ostalom, objavio je 1971. godine, nakon čega slijedi bogato književno djelo. Autor je mnogobrojnih zbirki pjesama, knjiga eseja i romana. Umro je 2008. godine u Sarajevu.

MOLITVA NAD KREVETOM

Bog je bio Djeda Mraz
u velikoj mećavi.
Spasio je tatu u logoru Trier,
Čuvao je stoku djedovu,
ali nju nije branio od sušice.
Noć je duga, šikara je gusta,
neću moći stići.
Što nije moglo hodati
puzi po podu.
Doktori su pod smetovima
u crnoj planini.
Noć je duboka, planina je visoka,
neće moći doći.
Zato nemoj noćas umrijeti, tata.
Ženska se čeljad udaje sutra,
palićemo borovinu u pećima,
i bijela će smrt vitlati sobama.
Pustiću mirise iz kutije za šećer.
Miris paprati, zuj jagoda,
miris mlada jagnjeta, smole i pepela.
Nemoj, molim te, noćas umrijeti, tata.
Noć je tvrda, zima je surova,
neću moći stići.

TAKO JE PJEVALA NIŠTARIJA

Istrajni saten noći prati
(Svjetlosti nema)
Dojiljina put mami lunatike
Visok mljekoskok nebom progovara
Lunatici prilaze i sade biljku svoju
(svjetlost se najavljuje)
U nebeskom miru vučemo po potez
Tek zadovoljiti smisao vjetra
U dojiljina usahla prsa i žlijeb vremena
brzo žele, brzo staviti: Kraj

(Svjetlost obasjava)
Izdužene figure ljudi poput štapova
bacaju predvečernju sjenku
u porozni pijesak pustare
Sjaje crvene oči iz mravljih duplji
Zrncad ništavila u mrežicama oka
pokušavaju višesmisaonost
(svjetlost još obasjava)
Jednoglasno deklamuju štapovi, sjenke
i crvene oči duplji: jesmo, jesmo, jesmo
Vjetar okuplja usrdnu pustaru
Pijesak zatrpava štapno – očno jesmo! u dine
Tišina
Ponekad dine zacijuču: jesmo, jesmo, jesmo
Ništa više
Dojilja ne daruje mlijeko
Njen mali kovčeg kao u djeteta
u zibanje vremena smjestiše
Za mrtvim niko ne uzdahnu
Očima velikim imaginarne biljke prate kovčeg usahle
Kao da sebe gledaju kako odlaze
(svjetlost se povlači)
Žižak je lagao da će biti vatra

BRITKOST SITNIH STVARI

Od opreznih vremena
u kojima se otrov u malim bočicama drži,
strah me Polifeme
sviju sitnih stvari.
Tebe Biberče i tebe polene,
princezo na zrnu graška,
i tebe pilence, suzo radosnice,
čiodina glavo, prašnika i tučka.
Strah me Polifeme
sviju sitnih stvari.
I tebe Kiklope,
tvoga jednog oka,
Kirke, Lotofaga,
vjerne Penelope, svinjar Eumeja.
Ogromnosti tvoje
sred tolike sitneži.

BOSANSKI BRDSKI

Na sajmu ptica
Nastao bi sveopšti cvrkut
a na marvenom pazaru
roktanje, njiska i mučanje
čim bi se on pojavio.
Bosanski brdski,
konjski humor među životinjama.
Na izložbi pasa,
u kolekciji leptira
gdje se raskošno isticala
na primjer
nymphalis vanessa,
trepćući krilcima
kao trepavicama Kleopatra.
Raga zalutala,
tovarna, teška hoda.
Brdski bosanski konj
koji me među boksere iznio
na svojim plećima.
Uzbrdo, uzbrdo,
do papir kategorije.
Nas dva brata izdržljiva.
Niskoga porijekla.

VIOLA D’AMORE

Pišem te garmondom
Crtam te verzalom
Šaram te petitom
dok ti sviraš violu d’amore.
Tvoje tijelo, tvoja gramatika
Sazdana od prijedloga:
U šumi,
Pod orahom.
Sa Irodom,
Nad jezerom,
Iz crkve,
Pri svjetlosti,
Po livadi.
Gotovo je, Jovane,
Saloma otvara plesnu školu:
twist, rock and roll, boogy woogy,
Moj si tip slova –
fet , verzal, garmond,
al si lijepa i pijana.
Snažan sam i prljav.
Mora da znaš što ne voliš
ružne žene.
Ima razloga mojoj ljubomori
na ružne muškarce,
dok sviraš violu d'amore.
Tebi draga popupušta lastiš
na gaćicama.
Tebi ljubavi ispadaju
tanjiri iz ruke.
Tebi djevojko, uvijek
iskipi mlijeko.
Gdje, kažeš, gdje, gdje, gdje?
Usred mljekare,
Usred viole d’amore,
Usred Salomine plesne škole,
velim.
Svašta, Jovane, svašta, svašta.
Samo sam se zanijela.

GOLIM BEDRIMA IDEŠ KROZ KOPRIVE

Golim bedrima ideš kroz koprive,
bijelim bedrima, u crno obučena.
Ti ćeš me ubiti.
Zavolio sam tu tvoju pjesmu
u kojoj loše prolazim:
ništa neće biti od našeg sina,
ništa neće biti od naše kćerke.
A dolje u gradu rat nervoznih vlada
i mlake su prilike da stane.
Dockan je, kažem, dockan je,
jer sam sijede kose
i crna ovca porodice.
Ti ćeš me ubiti,
golim bedrima idući kroz koprive.
Slabe su prilike da zaboravim
onu pjesmu,
da rat nervoznih dolje stane,
i da me ti,
u crno obučena,
golih bedara idući kroz koprive,
obiđeš.

SPAVAM OBUČEN

Među nagima obučen spavam,
s budnim jednim okom,
onako u cipelama uvijek mogu poći.
Oborena pogleda idem,
sve sporednim ulicama,
po cijelom gradu spavam.
Ponovo se vratilo vječno vraćanje istog,
Dječaci i djevojčice
Skaču s balkona,
vene režu i pucaju
u blijede svoje sljepoočnice.
Jer,
Nebo je prazno,
čovjek je mrtav,
na sahranu idem njegovu
sa smrtnim svojim licem.
Žene su otišle,
i djeca, i starci.
Porodica više nije
osnovna ćelija našeg društva.
Spavam obučen, onako u cipelama.
Zlo mi je i povraćam.
I nemam te uopšte u vidu.

GOLOGLAV SRED MIJEŠANIH KAPA

Kacige, kačkete, šubare,
šešire, šljemove, pletene kape,
ni čarape s prorezom
razbojničkim, za oči.
Nikad ne nosih.

Vijavica mi je oko
ušiju zviždala,
tramentana mrsila kosu
grguravu,
čelo i potiljak
katkad su mi pucali
od kosmičke studeni.
Nos mi je često mrvljen
kao ledenica. O ušima ni
da zucnem.
Ni onu ludačku kapu sa
zvončićima, zabave radi
kraljevima i podanicima im.
Ne nosih nikad.
A ne bješe niko, vjere mi, niko
Ko ovako hodaše.
Sred miješanih kapa.
Gologlav.

BlinkListblogmarksdel.icio.usdiggFarkfeedmelinksFurlLinkaGoGoNewsVineNetvouzRedditYahooMyWebFacebook

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License