Proljeće
Ja sam iz ulice gdje se topola čudi, gdje
daljina drhti, kuća se boji pada, gdje
zrak je plav kao svežanj u ljudi koje su
iz bolnice pustili iznenada.
Gdje je večer prazna ko priča prekinuta,
koju zvijezda nije dovela do kraja, pred
kojom u čudu mnogi pogled luta, bez
izraza, nejasan i bez sjaja.
HAMLET
Žagor stade. Već sam u sred bine.
O dovratak naslonjen: ja lovim
U odjeku nekom iz dubine
Šta će biti sa životom ovim.
Na mene je uperen zrak noći
Kroz hiljadu dogleda na osi.
Ave, oče, ako si u moći,
Mimo mene ovu čašu nosi.
Volim tvoju zamisao i ja
I slažem se da me rola vodi.
Al' se druga drama sad odvija
I ovog me puta oslobodi.
No redosled ima svako dejstvo
I kraj puta neće se izbeći
Sam sam, tone sve u farasejstvo.
Proći život- nije polje proći.
Boris Pasternak
