Ana Ahmatova

NOVOGODIŠNJA BALADA
Mesec kroz oblake što se roje
baci u sobu svoj mukli pogled
Šest pribira na stolu stoje
I samo jedan prazan, proklet
To moj muž, i ja, i prijatelji
Dočekujemo Novu godinu
Zašto su mi prsti krvavi i crveni
I zašto osećam otrov u vinu?
Domaćin, podigav punu čašu -
Bio je važan i tvrd ko zid:
Pijem za zemlju rođenu našu
U kojoj ležimo svi!
A moj drug pogleda u mene
I, setivši se nečega živo
Uzviknu: A ja - za pesme njene
U kojima svi živimo!
A treći, ne znajući ništa od toga
Ni koga nema, ni ko ode
Uz istu misao uhvati mi pogled
I prošapta: Moramo i za onoga
Koji bi, da je živ, bio ovde!

POSLEDNJA ZDRAVICA
Pijem za ugašeno ognjište moje
Za moj život pun žala
Za samovanje u dvoje
Za tebe pijem ja -
Za laž usana što izdaše
Za mrtvi pogled zena
Za to što je svet strašan
Zato što spasa nema.

ZAKLETVA
Ona što se danas oprašta sa milim -
Nek bol svoj snagom zakiti
Kunemo se grobljem, okom detinjom
Da nas niko neće pokoriti
Lenjingrad, jul 1941.

U SPOMEN PRIJATELJA
Na dan pobede, nežni, magleni
Zora nam se ko privid osmehuje
A kao udovica, uz grob bezimeni
Zakasnelo proleće nešto snuje.
Ne žuri ono da se ispravlja
Na noge. Miluje i zemlju i travu
I leptira s ramena na zemlju stavlja
I prvi maslačak duva u glavu.

UMESTO POSVETE
Talasima lutala, šumom se krila
Priviđala se na emajlu sebi
Rastanak bih, možda, hrabro primila
Ali susret, bojim se, ne bih.
Grčih ruke ja pod tamnim velom…

Zemlja ne mora biti rođena
Ali se uvek voli
Makar u moru nežno-ledena
Bila voda i to bez soli
Na dnu pesak kao kreda
A vazduh pijan kao od vina
I borova četa bleda
O zalasku gola, nevina.
Zalazak u talasu etera
Takav je da ne shvatiš
Je li kraj dana ili sveta
Ili o novoj tajni snatriš.

Dobro je ovde: njihanje i šum
Jutra nas grle rukama studenim
U belom plamenu povija se žbun
Ruža blještavih, ali ledenih.
Na paradnim, svečanim snegovima
trag skija klizi kao sećanje moje -
Nekad, u davnim vekovima
Prošli smo tim putem nas dvoje.

Od čega si danas bleda, čega?
- Zato što sam tugom neveselom
Do pijanstva napojila njega.
Pamtim. On je izašao tada
Iskrivivši usta najbolnije.
Ne taknuvši drvo s balustrada
Trčala sam za njim do kapije.
Zadihana viknuh: Šala sve je.
Ako odeš - ode život moj.
Jezivo, a kao da se smeje,
Reče mi: Na promaji ne stoj.

Pismo moje, mili, ne cepaj
Pročitaj ga dragi, i pazi:
Neću više da budem nepoznata
Tuđinka što te sreta na stazi.

Ne gledaj tako, u ljutnji ne mršti se
Ja sam tvoja ljubljena, ja sam tvoja
Niti pastirka, niti kraljica,
Čak ni monahinja-bogomoljka
U ovoj sivoj sam haljini od tralja
U cipelama izlizanih potpetica…
Ali, kao pre, dajem vreo zagrljaj
I strah nosim sred velikih zenica
Pismo moje ne cepaj, mili
Ne plači zbog laži istinske
I dobro ga, na samo dno, sakrij
Na dno svoje torbe sirotinjske.

Samo u voljene postoji molba
A nevoljena molbe prezire
Tako sam srećna što ovde voda
Pod bezbojni led zamire.
I ja ću stati - Hristose, sačuvaj -
Na taj krov svetli, lomljivi
A ti pisma moja popričuvaj
Da bi nam potomci presudili
Da jasnije, i sasvim javno
Tvoj hrabri um pred njima sine
Zar u biografiji tvojoj slavnoj
Može i biti neke beline?
Tako je slatko zemaljsko piće
Gusto je ljubavi mreža satkana
Jednom, valjda, u udžbeniku biće
Stranica i o meni pročitana
A kad đaci čuju priču što dira
Nek se, ako hoće, osmehnu lukavo
Kad mi već ne daš ljubavi i mira
Daruj me svojom gorkom slavom.

Večernji sati nad stolom minu
Neopozivo - bela stranica
Mimoza miriše na Nicu i na vrućinu
Kroz mesečinu leti ogromna ptica.
Čvrsto sam kosu noćas splela
Kao da će mi trebati kosa
Kroz prozor, bez tuge, dugo gledam
Na more puno talasa ko otkosa.
Koliko snage imaju oni
Što čak ni književnost ne mole!
Ne podižu se kapci umorni
Čak ni kad čujem da me zove.

Ljubomoran, nemiran, ali ne od grubih
Voleo me je kao svoje kosti
Ali moju belu pticu ubi
Da ne bi pevala o prošlosti.
O zalasku uđe u moju sobicu:
Voli me, smej se, piši stihove!
A ja zakopah veselu pticu
Iza starog bunara, pokraj jove.
Obećala sam da neću plakati
Ali srce pretvorih u stenje
I, čini mi se da su moji sati
Ispunjeni pesmom ptice ubijene.

Kukavicu priupitah
Koliko mi još ostade
Borova šuma se zanjiha
Žuti zrak u travu pade
Ni jednog zvuka u gustišu
Idem smelo
A prohladni vetri njišu
Vruće čelo.

Nisi više među živima
Mrtvi ne ustaju
Dvadeset osam sa noževima
Pet što streljaju
Tužnu sam pletnju plela
Za prijatelja
Krvi, krvi je željna
Ruska zemlja.

Doslutih smrt za svoje drage -
Svi ih plotuni oboriše
O, tugo moja! Te se rake
Mojim pesmama otvoriše.
BIBLIJSKI STIHOVI

1.

RAHELA

I služio jo Jakov za Rahelu sedam godina, ali mu se učinile, zbog ljubavi prema njoj, kao nekoliko dana.

Knjiga Postanna

I srete Jakov u dolu Rahelu,
On joj se pokloni nao stranac bezdomni.
Prašinu stada uzdizahu vrelu,
Navaljen na izvor bje namen ogromni.
On makne kamen snagom ruku svojih
I prečistom vodom ovce napoji.

Ali već srce u grudima tuži,
Boli nao otvorena rana,
I on se složi da za djevu služi,
Sedam ljeta pastir kod Labana.
Rahelo! Tom, nad kim ti je vlast dana,
Sedam su ljeta - sedam svijetlih dana.

Mudrost srebroljupca Labana je tašta,
I samilost je njemu strana.
On misli: svaka obmana se prašta
Ano slavi nuću Labana.
I slabovidnu Leu rukom jakom
Vodi u bračni spokoj gdje je Jakov.

Visoka noć se pustinjom rastače,
Prohladne ona roni rose,
I mlađa kćerka Labanova plače
Čupajuć kovrdžave kose,
Huleći boga i sestru će kleti,
Anđelu smrti naredi da sleti.

I sanja Jakov trenutak miline:
Prozirni izvor u dolini,
Veseli pogled, oči Raheline
I onaj glas njen golubinji:
Jakove, nisi li me ti cjelivao
I svojom crnom golubicom zvao?

25.12.1921.

2.

LOTOVA ŽENA

A Lotova se žena obazre, i pretvori se u stup soli.

Knjiga Postanka

I pravednik s božjim poslanikom krenu
U goru crnu, svijetal i ogroman,
A nemir jasno prozbori kroz ženu:
Još nije kasno, baci pogled poman

Na crvene kule Sodome rođene,
Trg gdje pjevaš, na dvor gdje si prela,
Na prozore prazne kuće uzvišene
Gdje si mužu milom djecu donijela.

Pogleda; i, smrtnom zakovane bolju,
Gledati njene oči nisu mogle;
I prozirnom tijelo pretvori se solju,
I prirastoše k zemlji brze noge.

Od kog će biti oplakana ta žena.
Zar se tako malim gubitnom čini?
U mom srcu neće bit zaboravljena,
Što dade život za pogled jedini.

24. 2. 1924.

3.

MIKALA

Ali je Davida ljubila Šaulova kći Mikala, Reče on u sebi: „Dat ću mu je ali će mi ona biti zamna".

I dječak svira caru poludjelom,
I noć nemilosrdnu ruši,
I pobjedničku zoru zove smjelo,
I utvare užasne guši.
I car mu blagonaklono već zbori:
„Žar, dječače, u tebi divan gori,
I ja za spas u tome lijeku
Dat ću ti i carstvo i kćerku".
A carska kćerka u pjevača gleda,
Ne treba pjesme, ni vijenca ne treba,
Uvrede duša puna i žala,
Ali Davida hoće Mikala.

Bljeđa no mrtva; stisla usne one;
Mahnitost u zelenom oku;
Haljine sjaje, i skladno joj zvone
Te grivne pri svakome skoku.
Kao tajna, san, kao pramajka Lilit …
Sva izvan sebe ona poče cvilit:
„Sigurno, piće dobih otrovano,
I evo svijest mi zastiru.
Niskosti moja! Poniženje sramno!
Skitnico! Hajduče! Pastiru!
Zašto se nitko međ' dvorske velmože
S njim, avaj, mjerit ne može?
A zrake sunčane … a noći zvjezdane …
A leden drhtaj me prože …"

1959-1961.

Tri pristupa mitu

Ciklus Ane Ahmatove Biblijski stihovi pjesnikinja je isprva zamislila kao ciklus pjesama „Iz Knjige Postanka", u kojem su se našle pjesme „Rahela" i „Lotova žena" (ovu drugu sam preveo u starijoj verziji u knjizi Ana Ahmatova: „Tajne zanata", „Glas", Banjaluka, 1985). Izbacivši treću pjesmu iz prvotnog plana („Naricaljka", Pričitanie) pjesnikinja je vjerovatno odustala od rada na većem ciklusu, a kasnije je objavila još jednu pjesmu s biblijskom tematikom: »Obrazi drevnosti. Melhola«, »Zvezda«, 1962, br. 7, str. 94. (Likovi starine. Mikala). Za kritičko izdanje djela Ame Ahmatove »Stihotvorienia i Poemi«, Leningrad 1976, sastavljač i glavni redaktor Viktor Žirmunski je složio, slijedeći posljedlju volju autora, ciklus „Biblijski stihovi" od ove tri pjesme dodavši, još i epigrafe-citate iz Biblije.

Ako je podtekst, u ovom slučaju - biblijski mit, neka konstanta u pristupu pjesmi s intertekstualnim elementima, onda u ovom cpklusu zapažamo tendenciju udaljaaanja od podteksta, iz nevjerovanja mita. U prvoj pjesmi Ahmatova slijedi mit o Raheli i Jakovu, ali „okoliši" (obigrivaet), dok u „Lotovoj ženi" razvija mit iz jedne biblijske rečenice, one iz epigrafa, u tome je slijedi i poljska Pjesnikinja Vislava Šimborska u svojoj pjesmi „Lotova žena". Iako je lik obogaćen psihološkom karakterizacijom, ne možemo reći da odudara od svog biblijskog para. Međutim, biblijska Mikala i ova iz pjesme se razlikuju već po tome što biblijska Mikala prihvaća ljubav prema Davidu u sebi, čak spremna kasnije da se žrtvuje kad je Davidu život u opasnosti, dok Mikalu Ahmatove rzzdire sukob između dvorske etikecije i ljubavi-strasti prema pastiru. Strast je toliko jaka da pokreće, usnulo u okovima dvorskih uzusa, ludilo, naslijeđeno od oca, koje se očituje u četrnaestom stihu i isprekidanosti posljednja dva stiha.

Ali ovom ciklusu možemo prići i na književno-povijesni način, uz pomoć historije žanrova. „Rahela" i „Lotova žena" Još mogu biti u znaku, akmeističkog, zapravo: gumiljovljsvog, zahtjeva za epskom pjesničkom formom koja je imala biti - balada. Iako se nekih pokušaja u tom pravcu Ahmatova pokušavala odreći (usp. poznato »Seroglazij«) ipak se tragovi, i konkretni rezultati, te težnje nalaze do kraja njenog života (v. „Sjeverne elegije" u „Tajnama zanata"), „Epski motnvi" i ostale posme. U „Mikali" se ne radi više o baladnoj obradi motiva iz Biblije, koliko o smjelom prevrednovanju podteksta, bilo mijenjaljem nekih elemenata iz mita, ili slobodnim uključivanjem dijelova mita u vlastiti tekst pomoću citata Za - iole pažljivije razmatralje tih postupaka, posebpo karakterističnih za akmeiste (v. br. 57-50 „Književne smotre", Zagreb, 1985, posvećen u cjelini Osipu Mandeljštamu), ova bilješka bi mogla biti tek kratak uvod.

Prevod s ruskog i bilješka: Fikret Cacan

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License